barij (prema barit, od grč. βαρύς: težak), simbol Ba (barium), kemijski element (atomski broj 56, relativna atomska masa 137,33), bijeli mekani metal gustoće 3,51 g/cm³, tališta 725 °C. Jako je redukcijsko sredstvo i lako veže kisik. Na sobnoj temperaturi površinski oksidira, pa se čuva u petroleju. Usitnjeni je barij piroforan i izgara u oksid i nitrid, a na višoj temperaturi zapali se i u kompaktnom obliku. Reagira s vodom pri čemu se stvara vodik. U nečistom ga je obliku 1808. otkrio H. Davy, a u čistom stanju dobiven je 1901.
U prirodi se barij pojavljuje kao mineral barit, BaSO4, i viterit, BaCO3. Proizvodi se redukcijom oksida aluminijem ili silicijem u vakuumskoj peći na 1200 °C. Elementarni barij malo se primjenjuje, uglavnom samo kao dodatak nekim slitinama. U spojevima je dvovalentan, spojevi su mu bezbojni, u praškastom stanju bijeli. Najvažnija je sol netopljivi barijev sulfat, BaSO4, koji služi u analitičkoj kemiji, te kao pigment (blanc fixe) i punilo, a kako dobro apsorbira rendgensko zračenje, upotrebljava se kao kontrastno sredstvo u rendgenologiji. Ako se otopini barijeva sulfida doda cinkov sulfat, taloži se smjesa barijeva sulfata i cinkova sulfida – bijela boja litopon. Iz sulfata se dobivaju sve ostale barijeve soli. Žarenjem s ugljenom sulfat se reducira na sulfid, BaS, koji fosforescira u mraku; upotrebljava se kao depilator. Dodavanjem sode otopini barijeva sulfida taloži se barijev karbonat, BaCO3, koji se primjenjuje u industriji stakla, u pirotehnici i kao punilo. Otapanjem karbonata u dušičnoj kiselini nastaje barijev nitrat, Ba(NO3)2, koji služi u pirotehnici, a otapanjem u solnoj kiselini nastaje barijev klorid, BaCl2, koji služi kao reagens u analitičkoj kemiji, za impregnaciju drva i u proizvodnji stakla. Žarenjem barijeva karbonata, nitrata ili hidroksida dobiva se barijev oksid, BaO, koji s vodom daje hidroksid, Ba(OH)2; vodena otopina barijeva hidroksida (baritna voda) služi kao jaka lužina u analitičkoj kemiji. Sve topljive barijeve soli jaki su otrovi.
