Baričević, Doris (Dorotea), hrvatska povjesničarka umjetnosti (Graz, 7. IX. 1923 – Zagreb, 31. III. 2016). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1948. povijest umjetnosti i arheologiju te doktorirala 1972. tezom Propovjedaonice 18. stoljeća u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Radila je od 1949. u Gipsoteci grada Zagreba, potom u institucijama JAZU-a (Gliptoteci, Institutu za povijest umjetnosti, Historijskom institutu, Arhivu), najdulje od 1979. do umirovljenja 1993. u Kabinetu za arhitekturu i urbanizam Arhiva za likovne umjetnosti.
Osnovno je područje njezina istraživanja bila barokna kiparska i drvorezbarska baština kontinentalne Hrvatske. Pridonijela je poznavanju djelovanja domaćih i stranih kipara baroknoga razdoblja (Hans Ludwig Ackermann, Johann Jakob Altenbach(er), Josip Weinacht, Klaudius Kautz, Petar Moritz, Sebastijan Petruzzi, Friedrich Petter, Antun Reiner, Pavao Riedl, Stjepan Severin (Sever), Josip Stallmayer, obitelj Straub), pa i anonimnih pavlinskih kipara i drvorezbara te majstora drvorezbarske radionice biskupa Jurja Branjuga, uspostavivši njihove opuse. Spoznaje tih istraživanja, koje je izložila u nizu radova, objavila je u knjizi Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske (2008).
Sustavno je istraživala baroknu kiparsku građu s područja Siska i Jastrebarskog te Hrvatskoga zagorja, sudjelovala je u izradbi umjetničkih topografija Križevaca (1993), Ludbrega i Ludbreške Podravine (1997) i Krapinsko-zagorske županije (2008) te pisala o baroknim inventarima pojedinih sakralnih objekata (Svetice, Zabok, Pokupsko, Trški Vrh, Varaždin, Križevci, Kutina, Čazma, Čučerje, Remete, Kloštar Ivanić, Ivanić-Grad, Križ i dr.). Autorica je sintetskih tekstova u nekoliko kataloga izložaba, npr. Kultura pavlina u Hrvatskoj (1989), Isusovačka baština u Hrvata (1993), Tisuću godina hrvatskog kiparstva (1997) te u knjizi Hrvatska i Europa, III (2003). Koautorica je publikacije Isusovačka crkva i samostan u Varaždinu (1988., uz Ivy Lentić-Kugli, Silvija Novaka i Radovana Ivančevića) i monografije Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu (2011., uz Katarinu Horvat-Levaj i Mirjanu Repanić-Braun).
Njezina je osobna ostavština s dokumentacijom i vrijednom zbirkom s više od 15 000 fotografija spomeničke baštine pohranjena u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu, a obrađena je u knjizi Ivanke Magić Kanižaj Pisana ostavština i knjižnica Doroteje Baričević (2023). Posvećeni su joj svezak časopisa Radovi Instituta za povijest umjetnosti (2004) i zbornik U službi baroknog kiparstva (2025).
