Barčić, Erazmo st., hrvatski političar i odvjetnik (Rijeka, 9. VI. 1830 – Rijeka, 6. IV. 1913). Studij prava završio u Zagrebu, potom u Rijeci otvorio odvjetničku kancelariju. Početkom 1860-ih prihvatio ideologiju A. Starčevića o nužnosti uspostave samostalne hrvatske države. God. 1865. izabran prvi put u Hrvatski sabor kao zastupnik bribirskoga kotara. Od kraja 1870-ih svojim je djelovanjem bitno pridonio jačanju i širenju pravaštva, koje je bilo zapalo u krizu nakon sloma Rakovičke bune 1871. U tome je važnu ulogu imao i list Kvarner, kojemu je Barčić bio jedan od izdavača (1884). Zagovarao je slom Habsburške Monarhije i stvaranje samostalne hrvatske države u federaciji ili konfederaciji balkanskih zemalja. Postupno je napuštao neka Starčevićeva politička uvjerenja i zauzimao se za suradnju s Neodvisnom narodnom strankom u borbi protiv režima bana Khuen-Héderváryja. Kada je potkraj 1880-ih u pravaštvu počela jačati struja koja se zalagala za hrvatsku autonomiju u okviru Habsburške Monarhije, Barčić joj se odlučno protivio ostajući vjeran svojem programu. Iz stranke je istupio prije nego što se ona 1895. raskolila. Podržao je pojavu Napredne omladine (1897) i njezino zalaganje za hrvatsko-srpsku suradnju. Pojavom politike »novoga kursa« priključio se Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Premda nije odobravao njezinu političku taktiku, pružao joj je potporu u borbi protiv Rauchova režima i madžarskog pritiska.
