Baltičko more, unutarnje more Atlantskog oceana između europske kontinentalne mase, poluotoka Jyllanda i Skandinavskog poluotoka; obuhvaća 386 000 km². Malim i Velikim Beltom te Øre Sundom (Øresund), Kattegatom i Skagerrakom spojeno je sa Sjevernim morem. S ušćem Labe (Elba) povezuje ga Kielski kanal. Izlaz iz Baltičkog mora zatvaraju danski otoci Sjælland, Amager, Møn, Falster, Lolland, Fehmarn, Langeland, Aerø, Als, Fyn i Samsø. Finskim i Botničkim zaljevom prodrlo je Baltičko more na istoku duboko u kopno.
Građa i postanak
Baltičko more dio je velikoga Atlantskog podmorskog šelfa s prosječnom dubinom od 86 m; najveća je dubina 457 m kod Landsorta. Dno je pretežno glinasto i pješčano, glacijalnog i lakustričnog podrijetla. U geološkom razvoju Baltičkoga mora razlikuju se tri stadija. Nakon povlačenja pleistocenskih ledenjaka, koji su pokrivali baltičko područje, nastala su u prvoj fazi slatkovodna jezera, koja su se poslije spojila s morem. Po fosilnoj školjci Yoldia arctica ta je faza nazvana more Yoldia. Izdizanjem kopna more Yoldia postalo je slatkovodno jezero, po školjci Ancylus fluviatilis nazvano jezero Ancylus. Nakon toga, zbog spuštanja tla, spojilo se jezero Ancylus s morem; u toj je fazi, po morskom pužu Litorina littorea, prozvano more Litorina. Najmlađim izdizanjem kopna otežano je prodiranje morske vode u bazen Baltičkoga mora, koje je zbog toga razmjerno manje slano.
Voda
Baltičko more pretežno je tamnozelene ili svijetlozelene boje. Zbog velike količine planktona slabo je prozirno. Temperatura površinskoga sloja kreće se zimi oko 0 °C (mjestimice –2 °C i –3 °C). Ljetna temperatura iznosi 12° do 13 °C (Botnički zaljev) i 14 °C (Finski zaljev). Slanost je u širokim prolazima Skagerraka i Kattegata oko 30‰, a prema istoku se smanjuje. Kod Kopenhagena je 10‰, u Riškom i Finskom zaljevu 5 do 6‰, a u Botničkome 1‰. Malenu slanost Baltičkoga mora uzrokuju mnogobrojne rijeke koje utječu u nj (Neva, Daugava ili Zapadna Dvina, Visla, Njemen, Odra i dr.) i vrlo slabo isparivanje. Zbog malene slanosti i gustoće, Baltičko more lako se zaleđuje. Sjeverni dijelovi Botničkog i Finskog zaljeva zaleđeni su gotovo 5 mjeseci. U zapadnome i središnjem dijelu Baltičko more se zaledi u prosincu i siječnju. U južnome dijelu led sprječava plovidbu tek za najoštrijih zima. Morske su mijene u Baltičkome moru vrlo slabe. Prosječno kolebanje razine vode iznosi na godinu od 11 cm do 15 cm. Površinska struja odvodi vodu iz Baltičkog u Sjeverno more, a iz Sjevernoga mora pritječe slana voda dubljim slojevima. Najvažniji otoci: Bornholm, Gotland, Hiiumaa, Saaremaa i Rügen.
Život
Za životinjske organizme u Baltičkome moru značajno je da se prilagođuju slatkoj i morskoj vodi (napose u Botničkom i Finskom zaljevu). Obilje biljnog i životinjskog planktona hrani goleme mase riba, od kojih su najvažnije sleđevi (haringe), lososi, jegulje, bakalari, sleđice. Ribarstvo je razvijeno na otvorenome moru i na svim obalama. Zbog zagađivanja mora i slabije aeracije morske vode smanjuje se količina planktona, a s time i mogućnost prehrane ribe. Posljedica je postupno slabljenje ribljih naselja, što uzrokuje sve slabiji ulov ribe.
Promet
Od starih vremena bilo je Baltičko more posrednik između zemalja sjeverne i istočne Europe. Njegovi su zaljevi (Botnički, Finski, Riški), koji prodiru duboko u kopno, za sve okolne države od velikoga prometnog značenja. Osim mnogobrojnih brodskih pruga koje povezuju najvažnije luke (Sankt Peterburg, Riga, Tallinn, Liepāja, Klaipėda, Kalinjingrad, Gdańsk, Helsinki, Stockholm, Malmö, Rostock, Kiel, Lübeck, Kopenhagen) ima i mnogo željezničkih trajekata: Warnemünde (Njemačka) – Gedser (Danska), Sassnitz (Njemačka) – Trälleborg (Švedska), Kopenhagen (Danska) – Malmö (Švedska), Helsingør (Danska) – Hälsingborg (Švedska). Volgo-baltičkim vodenim putem spojeno je Baltičko more s Volgom, a Belomorsko-baltičkim kanalom s Bijelim morem.
