Balkanski poluotok (Balkan), najistočniji od triju južnih europskih poluotoka; leži između Crnoga, Mramornoga, Egejskoga, Jonskoga i Jadranskog mora. U sjevernom dijelu širok oko 1260 km, dug (sjever–jug) oko 950 km. Kako Balkanski poluotok nema jedinstvene i određene planinske pregrade koja bi ga dijelila od europskih trupa, a nije ni etnička ni prirodna cjelina, dosad se nije mogla točno odrediti njegova sjeverna granica. Naime, u sjevernom dijelu to je područje nizinom Save i Dunava široko otvoreno prema europskom kopnu, pa i nema obilježja poluotoka. Obično se prihvaćaju za sjevernu granicu rijeke Dunav–Sava–Kupa i dalje do Riječkog zaljeva. Ta se granica podudara s rijekama koje teku pretežno od zapada prema istoku, a u prošlosti su tvorile kulturnu i političku među. Tako određenom granicom Balkanski poluotok obuhvaća dio Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu, veći dio Srbije, Kosovo, Crnu Goru, Bugarsku, Sjevernu Makedoniju, Grčku, Albaniju, mali dio Rumunjske (Dobrudža) i europski dio Turske. Na zapadu povlače neki granicu Savom, Krkom, preko Postojnskih vrata na dolinu Vipave i Sočom na Tršćanski zaljev.
Ime
Naziv Balkanski poluotok prvi je u stručnoj literaturi upotrijebio njemački geograf August Zeune (1809), koji je želio da i jugoistočni prostor europskog kopna, analogno Pirenejskomu i Apeninskomu poluotoku, dobije ime po glavnom gorju koje se njime prostire. Pod tim nazivom razumijevao je zemlje južno od Stare planine (turski Balkan) odnosno Bugarsku, Sjevernu Makedoniju, Albaniju i Grčku. Naziv Balkan preuzeo je od austrijskoga geologa Amija Bouéa, koji je tako nazvao Staru planinu u Bugarskoj, iako se naziv Balkan ne proteže na cijelu Staru planinu.
Veličina i prirodna osnova
Područje Balkanskog poluotoka južno od konvencionalne linije Dunav–Sava–Kupa obuhvaća 476 000 km². Obala Balkanskoga poluotoka vrlo je razvedena, s mnogo otoka i otočića, zaljeva i poluotoka, osobito grčka obala Egejskog i Jonskog mora te hrvatska obala Jadranskoga mora; slabo je razvedena obala Crnog mora. Sjeverni, kontinentalni dio poluotoka pripada zapravo europskom trupu, s kojim se spaja na prostoru dviju prirodnih geografskih cjelina: Panonskoga i Vlaškoga bazena. Reljef je pretežito planinski, raščlanjen mnogobrojnim dolinama, kotlinama i krškim poljima. Na zapadnom rubu, usporedno s obalom Jadranskoga mora, pružaju se vapnenački Dinaridi (do 2694 m u Prokletijama), koji prema unutrašnjosti prelaze u Šarsko‑pindsko gorje. U sjeveroistočnom dijelu pruža se Stara planina (Balkan), a južno od nizine rijeke Marice planine trakijske mase – Rodopi (do 2191 m), s planinom Rilom (do 2925 m), Pirinom (do 2915 m) te uz obalu Crnoga mora Istrancom (do 1301 m). U srednjem su dijelu starije arhajske stijene i paleozojski škriljevci izgradili osamljene planinske masive, između kojih su prostrane kotline ispunjene djelomično mekšim i trošivim jezerskim naslagama. Granične rijeke (Sava i Dunav), te dijelom Marica, teku u smjeru zapad–istok, dok je glavnina riječnih dolina u unutrašnjosti orijentirana prema sjeveru (pritoci Save i Dunava) i u manjoj mjeri prema sjeverozapadu i zapadu. Najveći dio Balkanskoga poluotoka odvodnjava se preko Dunava i pritoka (Sava, Morava, Iskŭr i dr.) u Crno more; glavne su rijeke slijeva Egejskoga mora Marica, Vardar, Struma i Mesta, Jadranskoga mora Neretva, Drim, Shkumbin i Vjosë, te Jonskoga mora rijeka Aheloj (Ahelos). Veća su jezera Skadarsko, Ohridsko i Prespansko. Glavni prometni smjerovi idu dolinama glavnih rijeka: najvažniji su posavsko‑podunavski, na koji se u srednjem dijelu nadovezuje moravsko‑vardarski (Beograd–Niš–Solun); kraj Niša se taj smjer račva prema prednjoj Aziji (Sofija–Plovdiv–Edirne –Istanbul).
Klima
U sjevernom kopnenom dijelu klima je umjereno kontinentalna, s hladnim zimama, toplim ljetima i oborinama tijekom cijele godine; srednje srpanjske temperature iznose oko 20 °C, a siječanjske –3° do 0 °C. U istočnom nizinskom dijelu razlike između ljetnih i zimskih temperatura nešto su veće, dok su u planinskom području temperature općenito niže. U obalnom i južnom dijelu Balkanskoga poluotoka klima je sredozemna, s blagim i kišnim zimama te vrućim i suhim ljetima; srednje srpanjske temperature iznose 25 do 27 °C, a siječanjske 7 do 11 °C. Dinaridi, koji se pružaju duž obale Jadranskoga mora, otežavaju prodiranje sredozemnih klimatskih utjecaja na usko obalno područje. Crnomorska obala ima zimi hladniju klimu od jadranske. Količina oborina na istoku iznosi 350 do 500 mm godišnje, u središnjem dijelu 600 do 1000 mm, a u planinama zapadnog dijela Balkanskog poluotoka 1500 do 2000 mm; Crkvice u Crnoj Gori mjesto su s najviše oborina (oko 5000 mm godišnje) u Europi.
Biljni pokrov
Po velikom broju vrsta Balkanski poluotok približuje se najbogatijim suptropskim krajevima svijeta. Ipak su glavna značajka balkanske flore endemične vrste (Degenia velebitica, Sibiraea croatica i dr.), od kojih znatan dio ima izrazito reliktna obilježja (Picea omorika, Dioscorea balcanica, Forsythia europaea).
Jadranska, jonska i egejska obala s otocima imaju zimzelenu, tvrdolisnu vegetaciju (crnika, makija), koja samo u Grčkoj prodire dublje u unutrašnjost i penje se do većih visina. Na nju se prema unutrašnjosti kopna nadopunjuje submediteranska listopadna vegetacija kserofilnih šuma i šikara (hrast, makljen, jasen i bijeli grab). U sjevernom i sr. dijelu Balkanskoga poluotoka bjelogorične šume (hrast, bukva) sežu do oko 1500 m, crnogorične (bor, smreka, jela) do oko 1800 m, a iznad njih do visine od 2200 do 2600 m klekovina bora. Prema Podunavlju, zbog smanjene količine oborina i većih temperaturnih razlika, šume nestaju, ili pak rastu samo na vlažnijim mjestima, a na suhim pristrancima razvijaju se stepske zajednice. Na mnogim je mjestima čovjekovim djelovanjem nestala prvobitna vegetacija, a tlo je otplavljeno, pa je na površinu izbio goli kamen.
Stanovništvo
Na Balkanskom poluotoku živi oko 50 milijuna ljudi. Etnički sastav obilježuje velika raznolikost. Najbrojniju skupinu čine južni Slaveni: Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Bugari, koji žive u sjevernom dijelu poluotoka. Na jugu žive Albanci, Grci, Turci i dr. (Romi, Cincari). Raznolikost dolazi do izražaja i u religioznom sastavu stanovništva: najraširenija je pravoslavn vjera (Srbi, Bugari, Makedonci, Grci, dio albanskih Toska), zatim islam (Bošnjaci, Turci, dio albanskih Gega) i katoličanstvo (Hrvati, dio albanskih Toska).
Povijest
Balkanski poluotok ima veliko geostrateško značenje zbog morskih prolaza Bospora i Dardanela koji spajaju europsko i azijsko kopno, te Crno i Sredozemno more. Zbog toga je često bio poprište borbi mnogobrojnih osvajačkih vojski koje su htjele ovladati prolazima i cijelim poluotokom. Naseljen je od paleolitičkog razdoblja pa se kontinuitet naseljenosti može pratiti od neolitika do suvremenosti. U prapovijensim razdobljima utvrđene su kulturne skupine protoneolitičkih kultura Lepenskog vira (područje Đerdapa) te neolitičke kulture: Anzabegovo-Vršnik (Makedonija), Ariuşd, Cucuteni (Rumunjska), kretsko-mikenska u Grčkoj, starčevačka i vinčanska u Srbiji. Raspadom neolitičke civilizacije postupno se oblikuju glavne skupine naroda Helena, Dačana, Ilira, Tračana i dr. Poznatije etničke zajednice na tom području u razdoblju starijega željeznog doba jesu Autarijati, Dardanci, Dačani i Mežani, Dokleati, Labeati, Linkestidi, Makedonci, Pelagonci, Peonci, Pirusti i Tribali. U antičko doba na Balkanskom poluotoku cvjetala je grčka kultura. Područje je ulazilo u sastav rimske države, a poslije je bilo dio Bizantskoga Carstva. U bizantsko doba na Balkanski poluotok povremeno su navaljivali različiti narodi. Od VI. st. napadaju ga Slaveni, da bi ga u VII. st. preplavili i trajno se na njemu zadržali. U VII. st. onamo su doprli Bugari. Uskoro su se asimilirali među Slavenima, ali su ujedno i nametnuli svoje ime dijelu slavenskih plemena na čijem su se području naselili. U XIV–XV. st. veći dio Balkanskog poluotoka osvojili su Osmanlije. Oni su na poluotok, dotad uglavnom naseljen pravoslavnim i na sjeverozapadu katoličkim pučanstvom, donijeli islamsku vjeru. Pripadnici različitih etničkih i vjerskih zajednica na Balkanskom poluotoku živjeli su odvojeni jedni od drugih, razvijajući svaki svoju narodnu kulturu. Unatoč povremenim sukobima, koji su najčešće bili povezani s izvanjskim napadima, stanovnici Balkanskoga poluotoka u razdoblju ranoga novog vijeka međusobno su se tolerirali. Veći problemi započeli su u XIX. st., kada su se kršćanski narodi (Grci, Srbi, Crnogorci, Bugari, Makedonci, Rumunji, Hrvati) počeli boriti za narodna prava i neovisnost o Osmanlijama. Podržavali su ih tadašnji glavni osmanski neprijatelji Rusi, a povremeno i Habsburška Monarhija, koja je također imala svoje interese na Balkanu. Konačan ishod tih borbi bilo je priznavanje neovisnosti Grčke (1830), Srbije, Crne Gore i Rumunjske (1878), Bugarske (1908), okupacija (1878) i pripojenje (1908) Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, te stvaranje nove države Albanije (1912). Osmanskomu Carstvu ostao je samo uzak pojas Balkanskoga poluotoka nedaleko od Carigrada. Nakon I. svjetskog rata Srbija i Crna Gora ujedinile su se s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta se država (1929. promijenila je naziv u Kraljevina Jugoslavija) raspala pošto su je napali Nijemci 1941.
