Bahrein ili Bahrain (Baḥrayn; Kraljevina Bahrein/Mamlakat al-Baḥrayn), otočna država u južnome dijelu Perzijskoga zaljeva, 22 km od obale Saudijske Arabije i 28 km od Katara; obuhvaća 770,9 km².
Prirodna obilježja
Bahrein se sastoji od 40 otoka i otočića: najveći su Bahrein (572 km²), Hawar (41 km²), Muharraq (Al-Muharraq; 24,31 km²), Sitra (Sitrah; 30,1 km²) i Umm an Nasan (19 km2). Otoci su niski; najviši vrh (Ad-Dukhan) na otoku Bahreinu visok je 134 m. Klima je pustinjska; srednja je zimska temperatura 18,5 °C, a ljetna 35,1 °C; godišnje padne oko 53 mm kiše, uglavnom u hladnijem djelu godine. Vodenih tokova nema. Na sjeveru i sjeverozapadu Bahreina ima arteških izvora.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2010. Bahrein ima 1 234 571 st., a prema procjeni stanovništva iz 2014. godine 1 314 562 st. Gustoća naseljenosti je 1705,2 st./km²; najgušće je naseljen sjeverni dio otoka Bahreina i područje oko glavnoga grada (oko 3400 st./km²). Stanovnici su većinom Arapi (51,4%, od toga rođenih u Bahreinu 46,0%), zatim Azijci (45,5%; Iranci, Pakistanci, Indijci, Filipinci), Afrikanci (1,6%), Europljani (1,0%) i drugi (0,5%). Po vjeri su uglavnom muslimani (70,2%, od toga 46,0% šijiti i 24,2% suniti); ima hinduista, kršćana te drugih (29,8%); islam je službena religija. Godišnji je porast stanovništva (1,7%, 2010–15) veći od prirodnoga priraštaja (1,38‰ ili 13,8%, 2013) što je posljedica useljavanja stranih radnika (osobito s Indijskoga potkontinenta); natalitet je 15,8‰, mortalitet je nizak i iznosi 2,0‰; smrtnost dojenčadi je 7,6‰ (2013). U dobi do 14 godina je 31,9% st., od 15 do 64 godine 61,0%, a u dobi od 65 i više godina 7,1% st. (2014). Očekivano je trajanje života 75,6 godina za muškarce i 77,4 godine za žene (2014). Ekonomski je aktivno 738 890 stanovnika, a stopa nezaposlenosti iznosi 4,1% (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je samo 1,1% aktivnoga stanovništva, u rudarstvu, građevinarstvu i industriji 35,3%, a u uslužnim djelatnostima 62,4% (2010). Službeni jezik je arapski, a vrlo je raširen i engleski. Nekoliko sveučilišta, najstarije je u Manami (osnovano 1980); nepismeno je 5,4% stanovništva starijega od 15 godina (2010). Glavni je grad Manama (arapski Al-Manāma; 157 474 st., metropolitansko područje 329 510 st., 2010); ostali gradovi (2012): Muharraq (Al-Muharraq; 176 583 st.), Ar-Rifā‘ (115 493 st.), Madīnat ‘Isā (61 293 st.) i dr.; u gradovima živi 88,7% stanovništva (2013).
Gospodarstvo
Glavno gospodarsko značenje ima proizvodnja prirodnoga plina i preradba nafte (glavni rafinerijski kompleks nalazi se na otoku Sitri). Veći dio sirove nafte uvozi se iz Saudijske Arabije, s kojom Bahrein zajednički upravlja podmorskim naftnim poljem Abu Safa. Vrijednost izvoza nafte i derivata 2019. iznosila je 5,9 milijarda USD (2018. bila je 6,4 milijarde USD). Godine 2018. proizvodilo se u prosjeku približno 40 000 barela sirove nafte na dan (zalihe nafte procjenjuju se na 124,6 milijuna barela). Tijekom 2013–18. prosječna godišnja proizvodnja prirodnoga plina iznosila je 14,5 milijarda kubnih metara; 2019. uvećana je na 16,9 milijarda kubnih metara (0,4% svjetske proizvodnje). Vrijednost BDP-a postupno je rasla s 35,4 milijarde USD (2017) na 37,6 milijarda USD (2018) te na 38,4 milijarde USD (2019). BDP po stanovniku iznosi 23 443 USD (2019). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (60,4%), u kojem prevladavaju financijske usluge, a slijede industrijski (39,3%) i poljoprivredni sektor (0,3%). Osim naftne industrije, razvijena je i proizvodnja aluminija, građevnoga materijala, kemikalija i dr. U poljoprivrednoj su ponudi datulje, rajčice i drugo povrće, razno voće, ovce, perad i dr. Vrijednost izvoza 2018. bila je 14,3 milijarde USD, a uvoza 20,5 milijarda USD. Izvozi naftu i naftne derivate, sirovi aluminij i aluminijske proizvode, željezo, kemikalije, zlato, nakit i dr. Uvozi sirovu naftu, strojeve i opremu, vozila, računala, željeznu rudu, zlato, lijekove, medicinsku opremu, hranu i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Saudijska Arabija (13,3%), Ujedinjeni Arapski Emirati (6,1%), SAD (4,7%) i Oman (4,5%). Najviše uvozi iz Saudijske Arabije (33%), Kine (9,1%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (6,3%), SAD-a (5,8%) i Australije (4,5%). Veličina je javnoga duga 102% BDP-a (2019).
Promet
Bahrein ima 4274 km cesta (asfaltirano 83%); autocesta (duga 25 km) vodi nasipom koji spaja otok Bahrein sa Saudijskom Arabijom preko otoka Umm an Nasan. Glavne su luke Mina’ Salman i Sitra (nafta). Međunarodna zračna luka je na otoku Muharraqu.
Novac
Novčana je jedinica bahreinski dinar (Dīnār Baḥrēnī, BD; BHD); 1 bahreinski dinar = 100 fila.
Povijest
U antici je otočje postalo poznato po biserima, u III. st. pr. Kr. steklo važnost u pomorskom prometu i trgovini između Babilona i doline Inda. Od III. st. pod vlašću Sasanida, u VII. st. osvojili su ga Arapi, pod perzijskom vlašću 900–1075., potom u XIII. i XIV. st. te 1602–1783., a u međuvremenu od 1507. do 1602. bilo portugalski posjed. Pod lokalnim arapskim vladarima Bahrein je neovisan od 1783. Na temelju niza ugovora s Velikom Britanijom (od 1820. do 1892) postao je britanski protektorat. U II. svjetskom ratu na teritoriju Bahreina bile su savezničke pomorske i zrakoplovne baze. Iran je dugotrajno zahtijevao Bahreinsko otočje pozivajući se na povijesna prava (vladavina u XVII. i XVIII. st.) te šijitsku većinu u stanovništvu (oko 60%). Prihvativši arbitražu UN-a (1970) iranski šah Mohamed Reza Pahlavi odustao je od teritorijalnih zahtjeva, a Bahrein je 1971. postao neovisan. Zbog regionalne nestabilnosti uzrokovane revolucijom u Iranu (1979) i iračko-iranskim ratom (1980), Bahrein je 1981. pristupio novostvorenoj udruzi arapskih zemalja Arapsko-perzijskoga zaljeva (AGCC – Arab Gulf Cooperation Council), radi sigurnosne i gospodarske suradnje. Za pokušaje državnog udara (1981., 1984., 1985) Bahrein je optuživao Iran koji je obnovio svoje teritorijalne pretenzije. Bahreinski emir šeik Isa bin Salman al-Halifa pripisao je Iranu i demonstracije dijela šijita tijekom 1994. i 1996 (zahtijevana je uspostava parlamenta raspuštenoga 1975. i ravnopravnost šijita s politički dominirajućim sunitima). S Katarom se Bahrein vojno sukobio 1984. zbog otočja Hawara, nakon čega se spor nastoji sporazumno riješiti. Bahrein je jedan od glavnih strateških oslonaca SAD-a u Arapsko-perzijskom zaljevu. Od 1999. na vlasti je šeik Hamad bin Isa al-Halifa (2002. proglasio se kraljem). Međunarodnom arbitražom 2001. stečeno je otočje Hawar. Šijitski proturežimski prosvjedi 2011. suzbijeni su uz pomoć Saudijske Arabije. Uz posredovanje SAD-a u kolovozu 2020. postignut je mirovni sporazum s Izraelom (istodobno ga zaključuju i Ujedinjeni Arapski Emirati), te su u rujnu iste godine normalizirani međudržavni odnosi (od arapskih zemlja prije su Izrael priznali jedino Egipat i Jordan). Održana je vojno-pomorska baza SAD-a (oko 8000 vojnika, 2020).
Politički sustav
Prema Ustavu od 14. II. 2002. Bahrein je ustavna nasljedna monarhija. Emir je monarh na čelu države, na prijestolju ga nasljeđuje najstariji sin ili neki od sinova kojega emir odredi za života. Emir imenuje vladu (kabinet). Zakonodavnu vlast ima dvodomna Nacionalna skupština (al-Majlis al-Watani) koja se sastoji od Zastupničkoga vijeća (Majlis al-Nuwab) i Savjetodavnoga vijeća (Majlis al-Shura). Zastupničko vijeće ima 40 zastupnika, izravno izabranih za mandat od četiri godine. Savjetodavno vijeće ima 40 članova koje imenuje emir. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 20 godina života. Sudstvo je utemeljeno na šerijatskome, islamskome pravu s neznatnim utjecajem britanskoga pravnoga sustava. Država je administrativno podijeljena na četiri guvernata. Nacionalni praznik: Nacionalni dan, 16. prosinca (1971).
Političke stranke
U Bahreinu ne postoje klasične političke stranke, već djeluju ogranci raznih islamskih društava i organizacija. Uglavnom su bojkotirali prve izbore (2002) nakon donošenja novog ustava, zbog prevelikih ovlasti emira i Savjetodavnoga vijeća. Od izbora 2018. većinu u Zastupničkome vijeću imaju neovisni kandidati.
Nacionalno islamsko društvo Al-Wefaq, osnovano 2001., šijitska je politička organizacija. Na izborima 2006. i 2010. osvaja relativnu zastupničku većinu. Nakon suzbijanja šijitskih prosvjeda i zahtjeva za reformama 2011., zastupnici Al-Wefaqa podnose ostavke. Organizacija je bojkotirala izbore 2014., a zabranjena je 2016. Islamsko društvo Al-Asalah, osnovano 2002., politički je ogranak sunitskoga Islamskoga edukacijskog društva (osnovanoga 1978). U Zastupničkome vijeću je od izbora 2006 (ponovno i nakon izbora 2022), s manjim brojem zastupnika. Islamsko društvo Al-Menber, osnovano 2002., ogranak je sunitskog Društva Al-Eslah (dio je Muslimanskog bratstva). U Zastupničkome vijeću bilo je manjinski prisutno 2006–18.
