Assemani [as:ema:'ni], Giuseppe Simone (Simonio), jedan od najistaknutijih europskih orijentalista druge polovice XVIII. st. (Ḥaṣrūn ili Tripoli, sjeverni Libanon, 27. VII. 1687 – Rim, 13. I. 1768). Potomak čuvene libanonske maronitske obitelji, koja je dala još tri ugledna katolička orijentalista. Prezime Assemani potalijančeni je oblik arapskog obiteljskog imena as-Sim‘ānī. Još kao polaznik maronitskoga kolegija u Rimu napisao je, na arapskom, gramatički priručnik sirskoga jezika i neke druge spise. Zbog velike erudicije i radne energije imenovan je (1710) skriptorom Vatikanske knjižnice za sirski i arapski jezik. Papa Klement XI. šalje ga 1715. u Egipat radi prikupljanja grčkih i orijentalnih rukopisa. Nakon Egipta putuje na Cipar i u zemlje Bliskog istoka, gdje uspijeva nabaviti mnogobrojne rijetke orijentalne rukopise za Vaticanu: ponajprije sirske, ali i etiopske, koptske, perzijske, arapske i turske. Svoja iskustva vrhunskog orijentalista i poznavatelja orijentalnih rukopisa sabrao je u kapitalnom djelu Bibliotheca Orientalis (I–IV, 1719–28). Preveo je s grčkoga na latinski djela sv. Efrema Sirskoga, a u 6 svezaka djela Kalendaria Ecclesiae universae (1755) prikazao je povijest slavenske Crkve. U cjelini, Assemanijev znanstveni opus čini golemu knjižnicu spisa. Intenzivno djelovanje te iznimne stvaralačke osobnosti nije ostalo nezamijećeno: bio je imenovan kanonikom bazilike sv. Petra, potprefektom i prefektom Vatikanske knjižnice, a potkraj života i titularnim nadbiskupom Tira. Zahvaljujući Assemaniju slavenska filologija upoznala je i jedan od dragocjenih rukopisa iz najstarijeg razdoblja slavenske književnosti (X–XI. st.): god. 1736., prigodom posjeta Jeruzalemu, on je od nekoga ortodoksnoga monaha otkupio iznimno lijep, izrazito oblom glagoljicom pisan kodeks koji je u znanost ušao kao Assemanijev evanđelistar (danas u Vatikanskoj knjižnici, sign. Vatic. Slavo 3).