Asimov [æ'zimɔv], Isaac (pravo ime Isaak Judovič Azimov), američki književnik i publicist (Petroviči, Smolenska oblast, Rusija, 2. I. 1920 – New York, 6. IV. 1992). Rođen u obitelji ruskih Židova, u SAD je emigrirao s roditeljima kao trogodišnjak, a američkim državljaninom postao je 1928. Odrastao u New Yorku, na Columbia University diplomirao (1939) i doktorirao (1948) kemiju; 1949–58. predavao biokemiju na Boston University School of Medicine, nakon čega se profesionalno posvetio publicistici, objavivši više od 120 popularnoznanstvenih i referentnih djela s područja kemije, fizike, astronomije, geologije, biologije, matematike, povijesti, književnosti i biblijske egzegeze (npr. Vodič kroza znanost za inteligentnog čovjeka – The Intelligent Man’s Guide to Science, 1960; Asimovljeva biografska enciklopedija znanosti i tehnologije – Asimov’s Biographical Encyclopedia of Science and Technology, 1964; Asimovljev vodič kroz Bibliju – Asimov’s Guide to the Bible, I–II, 1967–69). Svjetsku je slavu stekao kao jedan od najčitanijih autora angloameričke znanstvene fantastike tzv. zlatnoga doba (sredina XX. st.), dio tzv. »velike trojke« uz Arthura C. Clarkea i Roberta Heinleina. Novele objavljuje od 1939. u vodećim žanrovskim časopisima (Amazing Stories, Astounding Science-Fiction, Galaxy i dr.), a opus mu se ubrzo profilirao u tri ciklusa. Prvi, pripovijetke o robotima uknjižene 1950. u zbirku Ja, robot (I, Robot), s vremenom je obuhvatio 37 novela (skupljenih u knjizi Cjelokupni robot – The Complete Robot, 1982) i više romana (Čelične spilje – The Caves of Steel, 1954; Golo sunce – Naked Sun, 1957). Premda su te pripovijesti uvrstile Asimova u red pisaca tzv. tvrde znanstvene fantastike (hard SF) – s obzirom na to da se njihove fabule temelje na spoznajama i ekstrapolacijama prirodnih i tehničkih znanosti o razvoju (pozitronskih) robota (upravo je Asimov skovao izraz robotika, kao i tzv. tri zakona robotike koja reguliraju postupke inteligentnih robota) – one izvedbeno pripadaju klasičnoj psihološkoj prozi jednostavna, funkcionalna, gotovo impersonalna stila koja se koristi obrascima detektivske fikcije u kojoj se problemsko, logično zaključivanje (u tradiciji Arthura Conana Doylea) izvodi kao posljedica znanstvenofantastične situacije (uklapanje robota u ljudsko društvo, pitanja definicije ljudskoga bića i sl.). Sličan je oslonac o tradicionalne oblike popularne fikcije (npr. pustolovne i špijunske) razvidan i u »trilogiji o Fondaciji« (Fondacija – Foundation, 1951; Fondacija i Carstvo – Foundation and Empire, 1952; Druga Fondacija – Second Foundation, 1953) u kojoj se popularni oblik tzv. svemirske opere (space opera), u priči o širenju ljudske civilizacije u svemir u ciklusu od osam pripovijesti uknjiženih u tri romana, preoblikuje u političku fikciju o propadanju i padu Galaktičkoga carstva (paralela s Rimskim Carstvom inspirirana povjesnicom Edwarda Gibbona) te nastanku nove političke zajednice temeljene na znanosti i racionalnosti. U tom je ciklusu »omekšavanje« klasičnoga modela znanstvene fantastike očito u uvođenju parapsiholoških koncepata (telepatija), a i u temeljenju pripovjedne osi o pitanjima nužnosti povijesnoga razvoja na pseudoznanstvenoj invenciji tzv. psihohistorike, svojevrsnoj statističkoj sociologiji koja matematički predviđa ponašanje ljudskih masa, a time i povijesnu nužnost. Proširenje priče o Fondaciji su romani »trilogije o Galaktičkom carstvu« (Šljunak na nebu – Pebble in the Sky, 1950; Zvijezde, prah nebeski – The Stars, Like Dust, 1951; Svemirske struje – The Currents of Space, 1952). Intenzivnijem pisanju znanstvene fantastike vratio se 1982., kad u nizu romana povezuje ta tri tematska ciklusa u jedinstvenu fikcijsku »buduću povijest«: Rub Fondacije (Foundation’s Edge, 1982), Roboti zore (The Robots of Dawn, 1983), Roboti i Carstvo (Robots and Empire, 1985), Fondacija i Zemlja (Foundation and Earth, 1986), Preludij u Fondaciju (Prelude to Foundation, 1988) te Ususret Fondaciji (Forward the Foundation, 1993); cikluse su nakon njegove smrti nastavili drugi autori (27 romana o robotima do 2016., uz »drugu trilogiju o Fondaciji«). Od ostalih romana ističu se Kraj vječnosti (The End of Eternity, 1955), o promjeni tijeka vremena, Nemesis (1989), o svemirskoj kolonizaciji, te osobito nagrađivani Bogovi sami (The Gods Themselves, 1972), o paralelnim svjetovima. Supotpisao je s Robertom Silverbergom tri romana nastala po njegovim klasičnim pričama (I pade noć – Nightfall, 1990; Ružni dječak – The Ugly Little Boy, 1992; Pozitronski čovjek – The Positronic Man, 1992), a sa suprugom Janet 11 dječjih romana o robotu Norbyju (1983–97). Jedan je od najprevođenijih američkih pisaca, po njemu je imenovan ugledni časopis za znanstvenu fantastiku Asimov’s Science Fiction, pokrenut 1977.
