Artuković, Andrija, hrvatski odvjetnik i političar (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. XI. 1899 – Zagreb, 16. I. 1988). Diplomirao i doktorirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Od 1924. radio kao sudski pripravnik u Zagrebu, a 1926. otvorio odvjetnički ured u Gospiću. Godine 1932. sudjelovao u Velebitskom ustanku, a 31. VIII. iste godine emigrirao je u Italiju, gdje ga je Ante Pavelić imenovao pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Osumnjičen za sudioništvo u pripremama atentata u Marseilleu, uhićen u listopadu 1934. u Londonu i predan Francuskoj, koja ga je u siječnju 1935. izručila Jugoslaviji. Nakon 16 mjeseci zatvora u Beogradu, oslobođen je sudskom presudom. Od svibnja 1936. ponovno je u emigraciji do uspostave NDH, kada je najprije imenovan članom Hrvatskog državnog vodstva (privremene vlade NDH), a potom ministrom unutarnjih poslova u prvoj vladi NDH. Kao ministar unutarnjih poslova imao je važnu ulogu u pripremi i provedbi rasnih zakona donesenih 30. IV. i 4. VI. 1941. te je javno zagovarao rješenje židovskoga pitanja kao što ga je riješila njemačka vlada. Svojim je djelovanjem 1941−42. postavio temelje organizacije progona Židova, Roma i Srba te političkih protivnika NDH u Hrvatskoj i BiH tijekom Drugoga svjetskog rata. Od listopada 1942. do sredine 1943. bio je ministar pravosuđa i bogoštovlja, a zatim je ponovno preuzeo resor unutarnjih poslova te je od listopada 1943. do sloma NDH bio državni prabilježnik – čuvar državnoga pečata. U svibnju 1945. napustio je Hrvatsku i otišao u Austriju, odatle u Irsku, a 1948. u SAD te se nastanio u Kaliforniji. U srpnju 1945. jugoslavenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ga je ratnim zločincem. Jugoslavenske su vlasti više puta tražile njegovo izručenje, a izručen je u veljači 1986. Iste godine Okružni sud u Zagrebu izrekao mu je smrtnu kaznu za ratni zločin. Zbog visoke životne dobi i teška zdravstvena stanja presuda nije izvršena. Umro je u bolnici Kaznenoga doma u Zagrebu.
