Armenija (Hajastan; Republika Armenija/Hajastani Hanrapetut‛jun), država u južnom dijelu Zakavkazja, između Gruzije (duljina granice 164 km) na sjeveru, Azerbajdžana (duljina 566 km) na istoku, azerbajdžanske eksklave Nahičevan (221 km) i Irana (35 km) na jugu te Turske (268 km) na zapadu; obuhvaća 29 743 km².
Prirodna obilježja
Pretežno planinska zemlja (oko 90% teritorija leži iznad 1000 m apsolutne visine); najviši vrh Aragac (4090 m); najniža točka zemlje leži na 375 m nadmorske visine. U sjevernom dijelu nalazi se Mali Kavkaz, na jugu Armensko gorje, a na jugozapadu međuplaninska Araratska ravnica s graničnom rijekom Araks (192 km).
U nižim krajevima kontinentalna klima s 200 do 400 mm oborina godišnje, u višima planinska (do 800 mm oborina). U nizinama srednja je siječanjska temperatura oko –5 °C, lipanjska 25 °C, a u planinskom području temperature su znatno niže.
Najveće jezero Sevan (1276 km²) prima oko 30 vodenih tokova. Odvirak jezera rijeka Razdan (pritok Araksa). Rijeke su kratka toka, s mnogo brzaca i vodopada. Šume prekrivaju 11,2% površine; obradivo je 69,0% teritorija.
Stanovništvo
Armenija ima 3 018 854 st. prema popisu 2011., odnosno 3 026 879 st. prema procjeni 2013. godine. Gustoća naseljenosti iznosi 102 st./km² (2013); najveća je u zapadnom, nizinskom području srednjega dijela Armenije, oko glavnoga grada Erevana, gdje živi 1/3 stanovništva zemlje, te u susjednim pokrajinama Aravir (215 st./km²) i Kotajk (122 st./km²), a najmanja na jugoistoku zemlje (23 do 31 st./km²). Od ukupnog stanovništva 98,1% su Armenci, a ima i Rusa, Kurda i dr. Stanovnici su uglavnom pripadnici Armenske crkve te pravoslavci (Rusi) i muslimani (Azerbajdžanci, Kurdi). Populacija Armenije se od 1959. god. (1 763 000 st.) do 1989. god. (3 448 600 st.) udvostručila, a nakon raspada SSSR-a se zbog iseljivanja smanjila na 3 213 000 st. (2001. god.). Godišnji porast stanovništva od 0,33% (3,3‰) prosječno godišnje u razdoblju 2008–12. rezultat je pozitivnoga prirodnog priraštaja stanovništva od 4,9‰ (2008–12) i negativne migracijske bilance (–1,6‰ godišnje, 2008–12). Niski natalitet (13,8‰, 2013) i umjereni mortalitet (9,0‰, 2013; svjetski prosjek 8,0‰) daju prirodni priraštaj od 4,8‰ (2013); smrtnost dojenčadi iznosi 9,8‰ (2013). Za dobnu strukturu stanovništva značajno je smanjenje udjela mladog stanovništva; u dobi je do 14 godina 17,5% (2013; 30,1% st., 1993), od 15 do 64 godine 71,9%, a u dobi od 65 i više godina 10,6% st. (2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 77,5 godina, a za muškarce 70,9 godina. Ekonomski je aktivno 1 418 300 st., od čega je nezaposleno 17,3% (2012). U primarnim djelatnostima (poljodjelstvo, šumarstvo i ribarstvo) radi 37,3% zaposlenih (2012), u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 14,7%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 48,0% (2012). Sveučilište je u Erevanu (osnovano 1920); službeni je jezik armenski, a razgovorni su još ruski i kurdski. Glavni grad Erevan (Yerevan; 1 066 264 st., 2013); ostali su veći gradovi (2013): Gjumri (Gyumri, Kumajri, prije Leninakan; 121 342 st.), Vanadzor (prije Kirovakan; 85 673 st.), Ečmiadzin (Ejmiacin, armenski službeno Vagaršapat/Vagharshapat; 46 710 st.), Abovjan (Abovyan; 43 856 st.), Razdan (Hrazdan; 42 010 st.); u gradovima živi 63,3% stanovništva (2013).
Gospodarstvo
Armenija je nakon neovisnosti 1991. bila u gospodarskoj depresiji; BDP od 2,2 milijarde USD (1990) pao je na 1,2 milijarde USD (1993), a tek početkom 2000-ih dostiže razinu s kraja sovjetskoga razdoblja (2002. je 2,3 milijarde USD). Uz problematičan prijelaz na tržišno gospodarstvo, dodatno opterećenje bio je rat s Azerbajdžanom (oko Nagorno-Karabaha), te ekonomska blokada koju je provodila Turska. Novi gospodarski udar izazvan je globalnom financijskom krizom i padom BDP-a s 11,6 mlijarda USD (2008) na 8,6 milijarda USD (2009), a tek 2017. dostiže 11,5 milijarda USD. Potom slijedi njegov postupan porast na 12,4 milijarde USD (2018), te na 13,6 milijarda USD (2019; oko 4620 USD po stanovniku). Visoka stopa nezaposlenosti kreće se od 19% (2010) do 17% (2019). Udjel je siromašnoga stanovništva 23,5% (2018). Veliki vojni troškovi ostali su opterećenje i početkom 2000-ih; njihov je udjel u BDP-u 4,8% (2019).
U industriji prevladavaju rudarstvo i metalurgija (bogata su ležišta bakrene rude, zlata, olova, cinka, molibdena, kamenolomi bazalta, granita i mramora). Proizvode se vozila, hrana, pića, cigarete, tekstil, odjeća, obuća i dr. U poljoprivredi prevladavaju vinogradarstvo i povrtne kulture te stočarstvo. U sastavu BDP-a 2017. najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 55%), potom industrije (28%) i poljoprivrede (17%). Udjel emigrantskih doznaka u BDP-u je 11,1% (2019).
Vrijednost izvoza 2018. bila je 2,3 milijarde USD, a uvoza 4,8 milijarda USD. U izvozu prednjače rude i metali (bakar, zlato, feroslitine, aluminij, dijamanti i dr.), zatim duhan, žestoka pića, odjeća i dr. Najviše se izvozi u Rusiju (26,9%), Švicarsku (14,1%), Bugarsku (9%), Irak (6,3%) i Njemačku (5,7%). Uvoze se naftni derivati i plin, vozila, elektronika, komunikacijska oprema, dijamanti, farmaceutski proizvodi, medicinska oprema i dr. Prema udjelu u uvozu vodeći su partneri Rusija (25,9%), Kina (13,6%), Iran (5,5%), Turska (5,1%) i Njemačka (4,9%). Veličina je javnoga duga 53,6% BDP-a (2019).
Promet
Duljina željezničke pruge iznosi 855 km (2012), od čega jedan dio otpada na transkavkasku željezničku prugu s ograncima prema industrijskim središtima. Cestovna je mreža duga 11 204 km (2012). Međunarodne zračne luke nalaze se u Erevanu i Gjumri. Izgrađeno je 2233 km plinovoda (2010).
Novac
Novčana je jedinica dram (AMD); 1 dram = 100 luma.
Povijest
Povijesna pokrajina, koja je obuhvaćala središnju visoravan između Male Azije, Perzije i Kavkaza, bila je naseljena već u prapovijesno doba. Armenija je u II. tisućljeću pr. Kr. bila razdijeljena na velik broj državica s pretežno huritskim stanovništvom, od kojih se postupno potkraj IX. st. pr. Kr. stvarala država Urartu, koja je između 810. i 733. pr. Kr. bila na vrhuncu moći. Godine 714. pr. Kr. asirski vladar Sargon II. porazio je osnivača nove urartske dinastije Rusa I. (730. do 714. pr. Kr.). Oko 600. pr. Kr. Armenija dolazi pod vlast Medijaca; u to doba zemlju naseljuju indoeuropski Armenci, narod srodan Frigijcima. Oko 550. pr. Kr. Armenija ulazi u sastav Perzije, a nakon 331. pr. Kr. u sastav države Aleksandra III. Velikoga, ali sačuvavši uglavnom svoju unutarnju samostalnost. Oko 300. pr. Kr. Armenija postaje dio države Seleukida, a nakon poraza koji su Antiohu III. Velikomu nanijeli Rimljani, zemljom su 189. pr. Kr. zavladali domaći vladari (Artaksija, vladao približno do 160. pr. Kr.). Armeniju je ponovno ujedinio Tigran II. Veliki (95. do 55. pr. Kr.), koji je podvrgnuo svojoj vlasti još i Siriju i Kapadociju. Rimljani su ga porazili 66. pr. Kr. pa je morao napustiti osvojene zemlje; zadržao je samo Armeniju, kojom je vladao kao saveznik Rimljana. Dio Armenije, Mala Armenija (Armenia minor), zapadno od Eufrata, ušla je tada u sastav Rimskog Carstva (potkraj IV. st. podijeljena je na dvije provincije). Ostali dio Armenije, Velika Armenija (Armenia maior), otada je stalni predmet borbe između Rimljana i Parta. Za cara Trajana (114) postaje kratko vrijeme provincija Rimskog Carstva. Od 238. do 280. pod vlašću je Sasanida, a zatim ponovno priznaje vlast Rima do 387. Potkraj III. st. počinje se u zemlji širiti kršćanstvo, osobito djelatnošću Grgura Prosvjetitelja (osnutak narodne Crkve). Od 387. dio Velike Armenije pod vlašću je Istočnorimskog Carstva (536. podijeljen na 4 provincije), a dio pod Perzijom. Oko sredine VII. st. Armenija dolazi pod Arape. Ašot I. iz dinastije Bagratida uzeo je naslov šahinšaha i osnovao 885. Armensko Kraljevstvo, koje se održalo do 1071., kada su dio Velike Armenije osvojili Seldžuci. Bagratidi su nakon toga u Kilikiji uspostavili novu državu, koja se održala do 1375., kada je došla pod vlast egipatskih mameluka. Armenija je potpala pod vlast Mongola 1244., Turkmena i Perzijanaca u XV. st., a pod vlast osmanskog sultana 1514. Otada je najveći njezin dio pod Osmanlijama, a ostatak pod Perzijancima.
U XVII. st. bila je podijeljena između Osmanskoga Carstva i Perzije. Armenci su pod osmanskom vlašću bili izvrgnuti progonima i pogromima pa su se selili u trgovačke gradove Carstva, u Rusiju i zapadnu Europu. Nakon rusko-perzijskog rata 1828. Rusija je prisvojila perzijski dio Armenije (Erevanski i Nahičevanski kanat), a nakon rusko-turskog rata 1877–78. i Berlinskoga kongresa 1878. dobila je Kars, Ardahan i Batum. Carskim ediktom 1863. proglašen je Armenski narodni ustav prema kojem su Armenci u Osmanskom Carstvu dobili samoupravu. Težnje za državnom samostalnošću Armenaca pod vlašću Porte iskorištavale su velike sile, osobito Velika Britanija i Rusija, radi političkih pritiska na Osmansko Carstvo. Zato je sultan Abdul Hamid II. odlučio riješiti armensko pitanje izvrgnuvši narod postupnom uništenju. Godine 1894. njegova vojska počinje s pokoljem Armenaca u Sasunu, a pogromi se, u cijeloj istočnoj Anadoliji, ponavljaju krajem 1895. i početkom 1896., i u njima je ubijeno oko 150 000 Armenaca. Njihov se položaj jedva nešto popravio tek nakon mladoturske revolucije 1908.
I Armenci u Transkavkaziji odupirali su se politici nacionalnog ugnjetavanja, koju je provodio ruski carski režim, pa ruska diplomacija nastoji 1913. postignuti sporazum s armenskim nacionalističkim građanstvom u Osmanskom Carstvu. Porta početkom 1914. potpisuje sporazum o reformama, koje su Armencima imale osigurati određenu autonomiju pod nadzorom velikih sila, u prvome redu Rusije. No u ratu ponovno započinje genocid nad armenskim narodom pod osmanskom vlašću, koji je u ratu pokazivao simpatije prema Rusiji; između 400 000 i 550 000 ljudi okrutno je ubijeno; jednako toliko poginulo ih je prilikom progona u pustinje Mezopotamije; oko 200 000 uspjelo je pobjeći u Rusiju, a oko 400 000 prešlo je na islam da spase život; na taj je način osmanski dio Armenije ostao zapravo bez Armenaca. Armenija ulazi 1918. u sastav Transkavkaske Federalne Republike, koja se u svibnju raspala na nezavisnu armensku, gruzijsku i azerbajdžansku republiku. Godine 1920. turske i ruske snage provalile su u Armeniju i srušile vladu armenskih nacionalista. Ugovorom o miru s Turskom, zaključenim 10. VIII. 1920. u Sèvresu, Armenija je imala postati neovisnom državom, a 29. XI. 1920. proglašena je Armenska SSR. U ožujku 1922. Armenska, Gruzijska i Azerbajdžanska SSR udružile su se u Zakavkasku SFSR te su u prosincu zajedno stupile u SSSR. Od 5. XII. 1936. Armenska SSR je savezna republika. Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, Armenija je 23. IX. 1991. proglasila neovisnost; u UN je primljena 1992. Napadi na armensku zajednicu u Gorskom Karabahu (Azerbajdžan) 1989. doveli su, nakon sovjetskog povlačenja, do armensko-azerbajdžanskoga rata (od 1994. spor se nastoji riješiti pregovorima). U tom je ratu Armenija do 1995. bila pod turskom blokadom (odnosi s Turskom ostali su opterećeni zbog pokolja nad Armencima 1915–16. koji Turska ne priznaje kao genocid). Armenija je najznačajniji ruski saveznik na Kavkazu; tijekom 1993–96. iz Rusije joj je isporučeno oružje vrijedno oko milijardu dolara. Od 1996. u vojnoj je koaliciji s Rusijom, kojoj je ustupila vojno uporište na granici prema Turskoj. Armenski predsjednik Levon Ter-Petrosjan potpisao je 1997. s Rusijom sporazum o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći. Tijekom 1998–2008. predsjednik je bio Robert Kočarjan (1994–97. bio je predsjednik samoproglašene Republike Nagorno-Karabah, a 1997–98. premijer Armenije). Političku krizu 1999. izazvalo je ubojstvo nekoliko državnih dužnosnika u parlamentu. Tijekom 2008–18. predsjednik je bio Serž Sarkisjan (1990-ih bio je na vodećim položajima u sigurnosnome sustavu, 2000–07. ministar obrane, 2007–08 premijer). U travnju 2018. došlo je do masovnih prosvjeda protiv Sarkisjanova pokušaja da po isteku predsjedničkog mandata zadrži vlast preuzimanjem položaja premijera (uz stupanje na snagu ustavnih promjena koje su polupredsjednički sustav zamijenile parlamentarnim), te je prinuđen na ostavku. U svibnju 2018. oporbeni vođa Nikol Pašinjan izabran je za premijera što je ostao i nakon prijevremenih izbora u prosincu 2018. na kojima je predvodio pobjednički stranački savez Moj korak. Armenija se ponovno vojno angažirala u Nagorno-Karabahu nakon azerbajdžanske ofenzive koja je pokrenuta potkraj rujna 2020 (napadima su bili izloženi i pojedini gradovi i naselja u armenskome pograničju). Brzo napredovanje azerbajdžanskih snaga prinudilo je armensku stranu na sporazum o prekidu sukoba, koji je potpisan 10. XI. 2020. uz posredovanje Rusije. Dogovoreno je povlačenje armenskih snaga iz većega dijela područja oko Nagorno-Karabaha zauzetog u ratu 1991–94 (osigurana je prometna veza do njega, preko Lačinskoga koridora, a Armenija se obvezala osigurati prometnice preko svojeg teritorija, između zapadnog Azerbajdžana i njegove Nahičevanske Autonomne Republike). Armensko povlačenje s teritorija oko Nagorno-Karabaha i njegov upitan budući političko-teritorijalni status potaknuli su protuvladine prosvjede u Erevanu tijekom studenoga i prosinca 2020 (zahtijevala se ostavka premijera Pašinjana). Prosvjedi su ponovno izbili u rujnu 2023., nakon što je Azerbajdžan poslije kratkog sukoba zauzeo Nagorno-Karabah; Armenija nije vojno intervenirala a primila je oko 100 000 izbjeglica (do sredine listopada 2023).
Politički sustav
Ustavom od 5. VII. 1995 (nadopunjen amandmanima usvojenima na referendumu 27. XI. 2005) Armenija je bila unitarna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike, kao šef države, bio je vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Birali su ga izravno birači, za mandat od pet godina (najviše dva mandata). Izvršnu vlast imalo je Vijeće ministara (vlada) na čelu kojega je premijer. Njega je uz potporu parlamenta imenovao predsjednik republike (ostale članove vlade imenuje premijer). Zakonodavnu vlast ima jednodomna Narodna skupština (Azgajin žoġov) od 131 zastupnika, izravno izabranih na pet godina. Biračko je pravo opće i jednako, stječe se s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Ustavni sud s devet sudaca (pet je birao parlament na prijedlog predsjednika republike, a četiri je on imenovao). S ustavnim amandmanima usvojenima na referendumu 6. XII. 2015. Armenija uvodi parlamentarni sustav vlasti, dok su funkcije predsjednika republike svedene na ceremonijalne. Predsjednik se bira u parlamentu na mandat od sedam godina (najviše jedan mandat). Pitanja vanjske i unutarnje državne politike, sigurnosti i gospodarstva postaju odgovornost premijera, vlade i parlamenta (broj parlamentarnih zastupnika smanjen je na 101). Posebno su osnažene ovlasti premijera, koji s ministrom obrane upravlja i oružanim snagama, a u ratu postaje njihov vrhovni zapovjednik. Parlament postaje ključan i za izbor sudaca Ustavnoga suda (predsjednik republike više ih ne imenuje, već može predložiti tri kandidata, od ukupno devet koji se biraju u parlamentu). Administrativno je Armenija podijeljena na deset pokrajina (marz) i grad Erevan (do promjena 2015. imala je 11 pokrajina). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 21. rujna (1991).
Političke stranke
Građanski sporazum (K’aġak’ac’iakan pajmanagir), osnovan 2015., liberalna je stranka, nastala na antikorupcijskome programu. Osnivač i vođa stranke je Nikol Pašinjan (vršitelj dužnosti premijera u drugoj polovici 2018., nakon političke krize i odlaska s vlasti Serža Sarkisjana). U oporbi nakon izbora 2017. u Savezu izlaz (koalicija liberalnih i proeuropskih stranaka). Na prijevremenim parlamentarnim izborima 2018. predvodi stranački savez Moj korak i osvaja natpolovičnu zastupničku većinu. Uspješna Armenija (Bargavač Hajastan), osnovana 2004., stranka je desnoga centra; nastala je na poticaj politički utjecajnog tajkuna Gagika Carukjana (Tsarukyan). Na izborima 2007., 2012. i 2017. druga je po broju parlamentarnih zastupnika (iza HHK), te nakon izbora 2018 (iza Građanskoga sporazuma); vodeća je oporbena stranka. Svijetla Armenija (Lusavor Hajastan), osnovana 2015., stranka je centra. Manjinska je oporbena stranka nakon izbora 2017. Treće mjesto po broju zastupnika osvojila je na prijevremenim parlamentarnim izborima 2018 (ostala je u oporbi). Republikanska stranka Armenije (Hajastani Hanrapētakan Kusakc’ut’jun – akronim HHK), osnovana 1990., stranka je desnoga centra. Na vlasti je od izbora 1995 (predvodi koalicijske vlade); iz njezinih redova bili su predsjednici Robert Kočarjan (1998–2008) i Serž Sarkisjan (2008–18). Relativnu zastupničku većinu ostvarila je i na izborima 2017. Poražena je na prijevremenim izborima 2018. te nije ušla u parlament.
