apsida (kasnolat. absida, apsida < grč. ἀψίς, genitiv ἀψῖδος: obruč, luk).
1. U astronomiji, najbliža i najdalja točka (pericentar i apocentar ili gornji i donji apsis) putanje nekoga nebeskog tijela u gibanju oko središnjega tijela, odnosno oko središta mase sustava. Kod planetskih putanja apside su perihel i afel, kod Mjesečeve putanje perigej i apogej, kod putanja Jupiterovih satelita perijovij i apojovij, kod putanja dvojnih zvijezda periaster i apoaster, kod putanje zvijezde oko središta galaktike perigalaktikon i apogalaktikon itd. Apsidna linija spaja apside; ako je putanja eliptična apsidna linija poklapa se s velikom osi elipse.
2. U arhitekturi, polukružni ili višekutni prostor, redovito nadsvođen polukupolom. Nastala u rimskim sakralnim (apsida hrama Minerva Medica) i profanim građevinama (bazilike, palestre, terme) kao polukružna, a izvana i višekutna niša, dodana tijelu građevine obično u dužinskoj osi. Preuzeta je u kršćanskom graditeljstvu kao istočni završetak glavnoga crkvenog broda. Svod apside redovito je niži od glavnoga crkvenog stropa ili svoda, a njezin vanjski zid, poglavito u romanici, bio je arhitektonski istaknut i dekoriran (Sv. Krševan u Zadru, XII. stoljeće). U gotičkoj arhitekturi postignut je spoj kora i apside, tako da od sredine XII. stoljeća gubi samostalni arhitektonski značaj i tvori višekutni završetak kora. Uz glavnu apsidu često su prislonjene manje apside – apsidiole, koje mogu biti i završetci bočnih crkvenih brodova, poprečnoga broda (transepta) ili deambulatorija kora. U starokršćanskim bazilikama u apsidi se nalazi biskupski stolac (cathedra) i stolci za svećenike i prezbitere (otuda presbyterium). Ispod apside često je smještena kripta, zbog čega su u odnosu na brod apsida i kor obično podignuti za nekoliko stuba (katedrala sv. Stošije u Zadru, XII. stoljeće).
