apokalipsa (grč. ἀποϰάλυψıς: otkrivenje), književno djelo u kojem je dana proročka vizija budućih povijesnih događaja, osobito svršetka svijeta. Apokaliptik navješćuje u alegorijama, viđenjima tajnovitih slika, brojeva, simbola. Apokaliptička literatura cvala je u Židova (proroci Danijel, Ezekijel i dr.), na početku kršćanske ere (osim kanonske Apokalipse Ivanove postoje apokrifne Apokalipsa Petrova, Apokalipsa Pavlova i dr.) i u islamu.
Apokalipsa Ivanova ili Otkrivenje, posljednji spis Novoga zavjeta koji tradicija pripisuje apostolu Ivanu (danas se obično pripisuje nekom njegovu učeniku), potječe iz god. 68–69. ili 90–96. i dragocjen je izvor za povijest ranoga kršćanstva. Nastala u doba teških progona, Apokalipsa je optimistička biblijsko-teološka sinteza koja daje viziju »novoga neba i nove zemlje«. Pisana je jezikom punim simbolike (najčešće preuzete iz Staroga zavjeta) i u obliku sedam pisama upućenih najvažnijim azijskim crkvama, a u njoj autor izlaže sedam vizija koje je imao na otoku Patmu kamo je bio prognan za Domicijana. Vizije govore o sedam pečata, o četiri jahača, o padu Rima, o nebeskomu Jeruzalemu itd.; taj proročki tekst završava otkrivenjem konačnoga Kristova trijumfa i potvrdom kršćanstva unatoč svim njegovim protivnicima. Snažno je utjecala na književnost i likovnoj umjetnosti već od najstarijih vremena (iluminiranje i minijature, apokaliptički motivi na drvorezima, freskama, slikama, tapiserijima). Tematika Otkrivenja ne prestaje nadahnjivati književnike (U. Eco), slikare (W. Blake), glazbenike (P. Henry), filmske redatelje (F. Coppola).
Apokaliptički jahači, po Ivanovoj Apokalipsi, 4 eshatološka jahača koji donose rat, glad, kugu i smrt.
