antropogeneza ili antropogenija (antropo- + -geneza ili -genija), dio antropologije koji istražuje evolucijski razvoj čovjeka; pojam je u biološku znanost XIX. stoljeća uveo evolucionist E. Haeckel. Antropogeneza nastoji postanak i razvitak čovjeka rastumačiti filogenetskim stupnjevima hominida i njima sličnim bićima u geološkoj prošlosti. Pitanje čovjekova postanka i razvitka nedvojbeno je praiskonsko pitanje svojstveno ljudskoj spoznaji te je najzanimljiviji problem i izazov koji zadire u različite znanosti, a napose je problem proučavanja paleoantropologije. S jedne je strane vjerovanje kako je Bog stvorio svijet i sva živa bića, pa i čovjeka, te prihvaćanje takva učenja kao činjenice, dok s druge strane fosilni dokazi kojima raspolaže znanost govore o povijesnom razvoju čovjeka i njegovih davnih predaka iz bića koja nekoć nisu bila ljudska. Današnju ljudsku vrstu obilježavaju, za razliku od njezinih davnih predaka, razum, tjelesni ustroj i kultura. U dugome vremenskom slijedu fosilni nalazi svjedoče o stalnom procesu koji polako vodi prema cijelom spletu ljudskoga ustroja i ponašanja. Taj proces nije uvijek bio jednolinijski, jednako dinamičan, niti su na njega djelovali isti čimbenici. Premda znanost nema potpuno jasnu sliku o evolucijskom slijedu i međuodnosima ljudskih predaka, paleoantropologija iz fosilnih dokaza rekonstruira glavne razvojne stupnjeve antropogeneze. Najstariji ljudski predci i preteče čovjekolikih majmuna razvijali su se tijekom tercijara iz antropomorfnih primata, dok su se preteče današnjega čovjeka razvijali kao hominidna bića posljednjih 5 do 6 milijuna godina. Nekoliko razaznatih stupnjeva evolucijskoga slijeda izumrlih ljudskih predaka svjedoči o postupnoj hominizaciji ljudskoga roda. Najstariji su poznati nalazi fosilnih hominida australopitecina (→ australopitek), moguće razni rodovi i vrste čovjekolikih bića, koji nepobitno pokazuju morfologiju, ali i tragove prethumanog ponašanja, svojstvene ljudskomu rodu, pa se zato smatraju izravnim ljudskim predcima. Svi nalazi australopitecina potječu iz Afrike, koja se smatra kolijevkom čovječanstva. Najstariji nalazi australopitecina, stari 4,4 milijuna godina, očuvani kao okamine dijelova lubanje, udova i zubâ, otkriveni su 1994. u području Aramisa u Etiopiji, a pripisuju se vrsti australopitecina Ardipithecus ramidus i ishodišnim ostatcima por. Hominidae. Premda zubalo pokazuje primitivne oznake davnih ljudskih srodnika, anatomska građa lubanjske baze potvrđuje uspravan, dvonožni hod, temeljnu prilagodbu ljudskoga tjelesnog ustroja. Sličnu anatomsku građu imali su i potom otkriveni ostatci najstarijih ljudskih predaka iz Kenije, starih od 4,2 do 3,9 milijuna godina, pripisani vrsti pračovjeka Australopithecus anamensis. Moguće je da je ta vrsta australopiteka još izravniji predak kasnijega prethumanog bića iz razdoblja od 3,6 milijuna godina, nazvanoga vrstom Australopithecus afarensis. Fosilni ostatci tih bića potječu iz Etiopije i Tanzanije, a prema djelomice očuvanom kosturu jedinke s nalazišta Hadar (Lucy), najpoznatiji su najstariji izravni čovjekovi predci. U razdoblju od 3 milijuna godina sve do nešto manje od 1,5 milijuna godina sljedeći razvojni stupnjevi australopitecina predstavljeni su vrlo raznolikim morfološkim oblicima, koji se prema različitoj anatomskoj građi, starosti i prostoru gdje su obitavali imenuju različitim vrstama. Gracilniji i stariji nalazi pripisuju se vrsti Australopithecus africanus, a slijede ih robusnije vrste Australopithecus robustus i Australopithecus boisei (nekoć pripisivane rodovima Paranthropus, Zinjanthropus itd.). Uz fosilne nalaze tih bića pronalaze se arheološki dokazi o njihovu specifičnom ponašanju i nevješto izrađene kamene rukotvorine.
Geološki pokazatelji i fosilni ostatci pokazuju da se iz afr. australopitecina prije približno 2,5 do 2 milijuna godina razvijaju i prvi izravni predstavnici ljudskoga roda – Homininae, vrste neposrednoga hominidnog pretka Homo habilis. Tomu morfološkom i kronološkom sklopu katkad se pripisuje i postojanje vrste Homo rudolfensis. Znatno povećanje kapaciteta mozga, invencija i prihvaćanje tradicije izrade primitivnih oruđa osnovne su odlike koje obilježavaju pojavu hominina, a arheološka istraživanja staništa vrste Homo habilis upućuju na njihovo protokulturno ponašanje i značajnu prilagodbu na lovni način života. Sačuvane lubanjske jezgre i moguće rekonstrukcije mozga upućuju na mogućnost međusobnoga komuniciranja govorom. Najstariji oblici kulture vezani za pojavu toga ljudskoga pretka nazivaju se olduvaijska kultura (→ olduvijen) i početci su starije kamenodobne kulture, paleolitika. Pračovjek, stariji od dva milijuna godina – zbog stjecanja novih bioloških i kulturnih prilagodbi – razvija se potom prije 1,8 milijuna godina u vrstu pretka Homo erectus; taj vrlo uspješni predak ubrzo s afričkoga kontinenta naseljava prostore Europe i Azije i nositelj je acheuléenske kulture (→ acheuléen). Prvi nalazi Homo erectusa otkriveni su još 1891. i tada su ti nalazi s Jave (javanski pračovjek) bili razaznati kao ostatci antropopiteka ili pitekantropa. Fosilni ostatci vrste pračovjeka Homo erectusa i njegovih materijalnih kultura svjedoče o dugome vremenskom razdoblju i širokome zemljopisnom prostoru u kojem obitava, pa su ostatci toga pračovjeka vrlo raznolike morfološke građe bili klasificirani kao nalazi sinantropa ili pekinškoga pračovjeka, hajdelberškoga pračovjeka i dr. Pračovjek Homo erectus prvi je upoznao vatru i njezinu važnost u svakodnevnom životu i na tome je razvojnom stupnju počeo graditi i prve osmišljene nastambe i skloništa. Pojava naše, sapientne, ljudske vrste Homo sapiensa također se može pripisati arhaičnim vremenima pleistocena, tj. razdoblju od prije 200 do 300 tisuća godina, premda se ne mogu postaviti oštre granice između pojave vrste Homo sapiensa i njihovih predaka. Najstariji predstavnici naše vrste još oblikovno nisu nalik današnjoj ljudskoj morfologiji, a posebice su izražene razlike prema kult. spletu ljudskih odlika, pa se zato sapientna vrsta ljudskih predaka još smatra arhaičnom ljudskom vrstom. Među arhaičnim oblicima ljudskih predaka tijekom gornjega pleistocena, tj. od prije možda 200 tisuća godina sve do četrdesetak ili tridesetak tisuća godina, posebno se izdvaja vrsta neandertalskoga pračovjeka (→ neandertalci). Otkrića neandertalskoga pračovjeka bili su prvi dokazi za antropogenezu, a o toj grani ljudskoga rodoslovlja i danas se živo raspravlja. Prema nekim mišljenjima neandertalci su izumrla grana i posebna vrsta ljudskoga roda, dok su prema drugima neke populacije tih pretpovijesnih ljudi možda izravniji biološki i kulturni supstrat pojave današnjega čovjeka. Premda još uvijek nejasna podrijetla, današnji čovjek, ili biološki gledano Homo sapiens sapiens, pojavljuje se u Starom svijetu prije približno stotinjak tisuća godina, a zasigurno prije četrdesetak tisuća godina. Arheološki pokazatelji toga razdoblja upućuju na postojanje zamršenoga sustava kulturnoga ponašanja, a tragovi simboličnog znakovlja i pojave umjetnosti svjedoče o prvim iskazima apstraktnog razmišljanja i shvaćanja svijeta, a onda i religijskoga svjetonazora. Kultura postaje dominantnom odrednicom ljudske vrste a time i antropogeneze.
