anksioznost (prema kasnolat. anxiosus za klas. lat. anxius: tjeskoban), složeno, neugodno čuvstvo tjeskobe, bojazni, napetosti i nesigurnosti, praćeno pobuđenošću autonomnoga živčanog sustava. Postojanje anksioznosti utvrđuje se na temelju introspektivnih izvještaja, fizioloških mjera ili opažanjem ponašanja. Termin anksioznost uveden je u psihologiju 1894. Freudovim opisom anksiozne neuroze koristi se u suvremenoj psihologiji kako za opis čuvstvene reakcije izazvane nepoznatim ili neprepoznatljivim uzrocima tako i za čuvstvena stanja pobuđena stvarnom ili predvidivom opasnošću. Kao i mnoge druge čuvstvene reakcije, anksioznost ima i motivacijsko djelovanje. Umjerena razina anksioznosti često pozitivno djeluje na učinak u različitim aktivnostima, dok odsutnost svake anksioznosti, kao i vrlo intenzivna anksioznost smanjuju učinak (npr. u testovima inteligencije, testovima znanja i psihomotorici). Intenzivna anksioznost prati mnoge duševne poremećaje, a u nekima, kao npr. anksioznoj reakciji, ona je i stožerni simptom. Osoba koja pati od anksioznog poremećaja osjeća se trajno ugrožena, uzbuđena, nesigurna i zabrinuta, bez ikakve kontrole nad onim što joj se u životu događa. Difuzno čuvstvo tjeskobe i strepnje, koje je trajno prisutno ili se javlja u najrazličitijim situacijama, a bez prepoznatljiva povoda, naziva se »slobodno plutajuća anksioznost«. Anksioznost se javlja i uz neke fiziološke poremećaje kao što su: nedostatak vitamina B1, hipoglikemija, endokrini i kardiovaskularni poremećaji te početne faze mnogih tjelesnih bolesti.
