Andrić, Ivo, književnik (Travnik, 9. X. 1892 – Beograd, 13. III. 1975). Već u ranome djetinjstvu upoznaje raznolikost zavičajnoga bosanskog ambijenta: roditelji su mu travnički Hrvati, ali se nakon očeve smrti iz Sarajeva, gdje su živjeli, seli u Višegrad k teti udanoj za Slovaka, službenika austrijske uprave. Iako pripada katoličkoj zajednici, brzo razvija osjećaj jugoslavenskog buntovništva, pa je kao sarajevski gimnazijalac blizak Mladoj Bosni. Sa stipendijom Napretka, društva bosansko-hercegovačkih Hrvata, 1912. dolazi na studij u Zagreb, gdje se u književnom smislu počinje oblikovati pod utjecajem moderne, osobito Antuna Gustava Matoša. Prvu je pjesmu objavio 1911. u Bosanskoj vili, a već 1914. privlači ozbiljnu pozornost svojim prilogom pjesničkomu zborniku Hrvatska mlada lirika. Studij je 1913–14. nastavio u Beču i Krakovu, pa je u povodu Matoševe smrti održao u bečkome klubu hrvatskih studenata znameniti govor, koji je prenio časopis Vladimira Čerine Vihor, a u kojem je za Hrvatsku na pragu ratne katastrofe ustvrdio kako »nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori«. Zbog svojih je nazora odmah nakon izbijanja rata godinu dana proveo u zatvoru, a potom je bio interniran u selu kraj Travnika. Narušena zdravlja, amnestiran je 1917. i otpušten iz vojne službe pa se vratio u Zagreb, gdje radi pri Narodnom vijeću te kao pripadnik književne skupine oko Književnoga juga djeluje sa stajališta tzv. integralističke obnove. Tada je pristupio i Društvu hrvatskih književnika, ali se ubrzo odlučuje za državnu službu: 1919. prelazi u Beograd, isprva radi u Ministarstvu vjera, a 1920. dobiva mjesto u diplomaciji. Pošto je 1924. u Grazu završio studij doktoratom o duhovnom životu u Bosni za turske uprave, sve do sloma jugoslavenske Kraljevine, koji ga zatječe kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra u Berlinu, obavlja odgovorne dužnosti. Za II. svjetskog rata živio je povučeno u Srbiji, a 1946. postaje prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. U poslijeratnome razdoblju bio je zastupnik u skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini. God. 1961. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug: surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima (Savremenik, Hrvatska njiva), piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izašle i prve knjige (Ex Ponto, 1918; Nemiri, 1920), refleksivna lirska proza koja izražava osjećaj tjeskobe, svojstven tomu naraštaju i duhu vremena uopće. Pripovijetku Put Alije Đerzeleza objavljuje 1920. pa se u sljedećem razdoblju razvija gotovo isključivo kao pripovjedač: dvadesetak novela iz triju zbirki (Pripovetke, 1924., 1931., 1936) s pričama iz bosanske prošlosti koncipiranima u realističkoj tehnici utvrđuju njegov čvrsto strukturiran pripovjedni izričaj. Vrstan stilist, 1920-ih se uklopio u srpski književni izraz, prihvaćajući njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernom učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze. Premda je time sam demonstrirao distinktivnost hrvatskog i srpskog standarda na stilskoj i leksičkoj razini, prvi Andrićevi tekstovi nisu jedini, ni presudan kriterij participacije njegova djela u hrvatskoj kulturi. Jedinstveno u svojem poetičkom, pa i ideološkome razvojnom sklopu, ono u cjelini sadrži jezične i stilske, ali i tematske te filozofske sastavnice hrvatske baštine. Problemski su izvori Andrićeve priče dvostruki, kritika je zarana prepoznala melankoliju kao nešto više od raspoloženja, kao formu misaonosti, a sam je pisac svoju zaokupljenost pripovjednim opisao kao način razumijevanja ljudske sudbine: u pričama je, kaže, »sadržana prava istorija čovječanstva« (O priči i pričanju). Iz toga načela proizlaze poetički postupci u konstruiranju fabule i profiliranju karakterâ, prema modelu pučke tradicije i franjevačke kronike. Svi su Andrićevi likovi zadani usudnošću koja izlazi iz okvira pripovjednoga vremena; bili unutar priče nasilnici ili žrtve, protagonisti ili marginalci, suočeni su s ograničenjem u sebi. Nije mu svojstvena fabula realističkoga tipa, sa sukobljenim karakterima i vremenskom kauzalnošću, nego priču karakterizira stilsko i psihološko nijansiranje, pri čemu je uloga autorskoga pripovjedača znatna. Mozaična kompozicija ranih pripovjedaka s mnoštvom epizoda i stvaranjem lirskog ugođaja poslije, pogotovo u romanima, prelazi u zgusnut, ekonomičniji iskaz, ali uz unutarnju logiku priču uvijek određuje dodatno regulativno načelo. U dvama središnjim romanima njegova opusa, Na Drini ćuprija i Travnička hronika (1945), takav se usporedni kontinuitet posebice očituje u simboličnoj tenziji mosta oko kojeg se lome sudbine, odnosno u instituciji konzulstva koja od male bosanske kasabe čini poprište opće drame tadašnjega svijeta. Kratki povijesni roman Prokleta avlija (1954) odlikuje se slojevitošću značenja, u njemu se presijeca nekoliko narativnih perspektiva. Motiv turskog zatvora predočen je kao metonimijski simbol ljudske egzistencije, a ljudsku potrebu za pripovijedanjem i općenito umjetničkim djelovanjem pisac tumači kao izraz potrebe za prevladavanjem ljudske prolaznosti. Osim Gospođice (1945), suvremene adaptacije klasičnog motiva škrtosti, tematski se Andrićev pripovjedni prostor gotovo posve svodi na bosansku sredinu u civilizacijskom okružju turske uprave. Bosanska ambijentalnost te proze ipak nije dokumentarna, socijalni uvjeti i etički kodeksi različitih zajednica prepoznatljivi su i ostvaruju dramatsku napetost, ali Andrić nije zaokupljen sukobom nego sintezom, čovjekom prožetim smislom. Rastvaranje njegove priče s obzirom na način selektiranja građe bitno je ograničavanje njezina psihološkog potencijala i idejne podloge. I u nefikcionalnim tekstovima (Znakovi pored puta, eseji o Goyi, Franji Asiškome, Simónu Bolivaru i dr.) dominira problem povijesti, mita i sudbine. Bosanski fratri, turski silnici i kršćanska raja fragmenti su velikoga povijesnog mozaika, skicirana autoritativnom gestom skrupuloznoga svjedoka, u koji su ugrađene mnoge krhotine hrvatske duhovne baštine. Ako je svojim životom poticao kontroverze, u Andrićevu djelu, opusu neobične snage i estetske čistoće, one su jedva vidljive. Svojim književnim početcima, tematikom djela, utjecajem na hrvatske prozaike, odjekom opusa u hrvatskoj kulturnoj javnosti, Andrić je nesumnjivo pisac iznimno važan i za suvremenu hrvatsku književnost i kulturu.
Ostala djela: Priča o vezirovom slonu (1947), Rzavski bregovi (1947), Nove pripovetke (1948), Lica (1960), Podnebesje (1974), Omer-paša Latas (1976), Kuća na osami (1976), Znakovi pored puta (1976).