Anaksagora iz Klazomene (grčki Ἀναξαγόρας, Anaksagóras), grčki filozof, matematičar i astronom (Klazomena, oko 500. pr. Kr. – Lampsak, oko 428. pr. Kr.). Prijatelj Periklov, djelovao u Ateni. Neposredno prije Peloponeskoga rata optužen za bezboštvo (zbog tvrdnji da je Sunce užarena masa i da Mjesec odražava Sunčevu svjetlost); spasio se bijegom u Lampsak. Prvi je točno objasnio pomrčinu Sunca. Smatrao je da u prirodi nema ni postajanja ni nestajanja u strogom smislu riječi, nego da se promjene sastoje samo u spajanju (σύγϰρισις) odnosno u razdvajanju (διάϰρισις) postojećih materijalnih elemenata. Kao posljednje elemente Anaksagora je zamišljao kvalitativno određene, nepromjenljive i neuništive, ali beskonačno djeljive materijalne čestice koje je nazivao klicama (σπέρματα ili χρήματα); kod kasnijih pisaca one se, prema jednom Aristotelovu izričaju, nazivaju i homeomerije (ὁμοιομέρειαι). Po Anaksagori, prvotno su materijalne čestice bile pomiješane bez ikakva reda. Iz toga kaotičnoga prastanja nastao je uređen svemir posredovanjem uma (νοῦς), koji je inertnu masu stavio u pokret. Za razliku od ostalih elemenata, um je najčistija i najfinija materija. Njegovo je mjesto unutar prirode, a ne izvan nje. Kozmološki proces i pojedine prirodne fenomene Anaksagora je objašnjavao mehaničkim uzrocima (uloga uma završena je davanjem prvotnog impulsa). Originalno je Anaksagorino objašnjenje osjetilnih zamjedbi: kvaliteta predmeta zamjećuje se zahvaljujući suprotnomu u nama (tijelo osjeća toplinu zbog toga što je hladno, i obrnuto). Istinu, naprotiv, ne spoznaju osjetila, već razum. Glavno djelo: O prirodi (Περὶ φύσεως, fragmenti). Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Anaxagoras).
