Alberti [~bε'], Leon Battista, talijanski graditelj, kipar, slikar, pisac i matematičar (Genova, 18. II. 1404 – Rim, 20. IV. 1472). Potekao iz glasovite firentinske obitelji koja je bila prognana iz Genove. Studirao pravo u Bologni. Alberti prije Leonarda utjelovljuje ideal svestrana čovjeka – uomo universale. Još u mladosti (vjerojatno 1424) napisao je komediju na latinskome jeziku Philodoxeos, pravu himnu čovjekovoj djelatnosti. Zadužio je književnost na talijanskom jeziku raspravama koje označuju preporod talijanske proze; 1443. napisao prvu gramatiku pučkoga talijanskog jezika. Najbolje su mu 4 knjige O obitelji (Della famiglia, 1433–40), gdje učeno raspravlja o životu, odgoju i savršenu upravljanju u obitelji, u skladu s humanističkim idealom o potpunome razvoju harmonične osobe. Odnos krjeposti i fortune zaokuplja ga u moralističkoj komediji i romanu. Etički i estetski ideal sklada i vjere u ljudski um prožimlju dijelove o duševnome miru. – U djelu O umjetnosti građenja u deset knjiga (De re aedificatoria libri X, 1485) sintetizira teoriju graditeljstva u Rimljana dajući mnogo suvremenih tehničkih uputa i zastupajući načelo da treba voditi računa o čvrstoći, svrsishodnosti i ljepoti građevine pa je time začetnik novoga graditeljstva. Najsnažniji utjecaj na graditeljstvo imali su njegovi projekti za renesansnu palaču Rucellai u Firenci (1446–51; izveo ju B. Rossellino), koja postaje izrazitim prototipom svih kasnijih građevina te vrste: za rješenje pročelja u dvije boje kamena za crkvu Santa Maria Novella u Firenci koje poslije preuzimaju renesansni graditelji, za crkve u Mantovi, S. Sebastiano, prvu renesansnu crkvu s tlocrtom grčkoga križa, i S. Andrea (započeta 1472), najsnažnije majstorovo djelo koje je služilo kao prototip visokoj renesansi i čitavom crkvenom graditeljstvu (bačvasti svod središnjega broda, bočne kapele). Raspravama O slikarstvu (De pictura, 1435) i O kiparstvu (Da statua, 1440) utjecao na razvoj renesansne umjetnosti.
