Aghion [agj'], Philippe, francuski ekonomist (Pariz, 17. VIII. 1956). Diplomirao je matematiku na École normale supérieure u Cachanu 1980. te doktorirao matematičku ekonomiju 1983. na Sveučilištu Pariz I Pantheon-Sorbonne i ekonomiju na Sveučilištu Harvard 1987. Radio je u Massachusettskom tehnološkom institutu 1987–89., potom kao zamjenik glavnog ekonomista u Europskoj banci za obnovu i razvoj (1990–92), istraživač na Sveučilištu u Oxfordu (1992–96), redoviti profesor na University College London (1996–2002) i Harvardu (2000–15), a od 2015. profesor je na Collège de France. Bavi se teorijama gospodarskoga rasta i razvoja. S Peterom Howittom je 1992. u članku »Model rasta kroz kreativno razaranje« (»A Model of Growth Through Creative Destruction«) u časopisu Econometrica razradio ideju Josepha Schumpetera o »kreativnom razaranju« (»creative destruction«) kao procesu intenzivnog uvođenja modernih tehnologija u poslovanje tvrtki (pri kojem nove tehnologije poništavaju dotadašnje). Time su kreirali okvir teorije odnosa tehnološkoga napretka i mjerljivih obrazaca rasta produktivnosti, koju su produbili u zajedničkim knjigama Endogena teorija rasta (Endogenous Growth Theory, 1998) i Ekonomika razvoja (The Economics of Growth, 2009). O odnosu rasta i nejednakosti pisao je, s Jeffreyjem Williamsonom, u knjizi Razvoj, nejednakost i globalizacija: teorija, povijest i politika (Growth, Inequality and Globalization: Theory, History and Policy, 1999), s Rachel Griffith u knjizi Konkurencija i rast: usklađivanje teorije i dokaza (Competition and Growth: Reconciling Theory and Evidence, 2005) dijaloški suprotstavlja teorijske modele i empirijske podatke o utjecaju konkurencije na gospodarski rast, s Gilbertom Cetteom i Élieom Cohenom predlaže nove, »inkluzivne« modele gospodarskoga razvoja u knjizi Promijeniti model (Changer de modèle, 2014), a koncept kreativnog razaranja dalje razrađuje u knjizi Moć kreativnog razaranja: inovacija, rast i budućnost kapitalizma (Le Pouvoir de la destruction créatrice: innovation, croissance et avenir du capitalisme, 2020., sa Céline Antonin i Simonom Bunelom). Član je Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 2009) i Britanske akademije (od 2015). Zajedno s P. Howittom je 2025., za razvoj teorije održivog rasta zasnovanoga na procesu »kreativnog razaranja«, dobio polovicu Nobelove nagrade za ekonomiju (drugu polovicu nagrade dobio je Joel Mokyr).
