aerodinamičko ispitivanje, eksperimentalno određivanje ponašanja nekog tijela u zračnoj struji, a obuhvaća mjerenje sila i momenata što pritom djeluju na to tijelo, mjerenje rasporeda tlaka na tijelu i oko njega, vizualizaciju strujanja, čime se dobivaju elementi slike strujanja (udarni valovi, odvajanje graničnog sloja, slom uzgona) i sl. Aerodinamička ispitivanja mogu se obavljati dok se tijelo giba u prirodi kroz zračnu sredinu ili u posebnim uređajima, nazvanima aerodinamički tuneli, u kojima se na umjetan način stvara zračna struja dok ispitivano tijelo miruje. Ispituju se ili objekti u prirodnoj veličini ili njihovi modeli. Jedna je od glavnih zadaća aerodinamičkih ispitivanja dobivanje smjernica za aerodinamičko oblikovanje tijela, tj. za dotjerivanje njegova vanjskog oblika tako da tijelo tijekom gibanja kroz zrak ima najmanji otpor. Osim toga, provjerava se ispravnost postavki dobivenih teorijskim putem, računalnom simulacijom strujanja. Aerodinamičkim ispitivanjima određuje se prije svega vanjski oblik različitih prometnih sredstava namijenjenih gibanju kroz zračnu sredinu. Tako npr., osim novih tipova zrakoplova i raketnih projektila, moraju i novi tipovi hidrokrilaca, lebdjelica te automobila i drugih brzih prizemnih vozila proći aerodinamička ispitivanja, kako bi se raspoloživom snagom pogonskoga stroja mogla postići što veća brzina vozila. Aerodinamička ispitivanja služe i pri projektiranju raznih strujnih strojeva (npr. turbostrojeva) ili statičkih objekata velikih izmjera (nebodera i sl.) koji su izloženi strujanju zračnih masa velikih brzina (snažni vjetrovi i sl.).
Važnost aerodinamičkih ispitivanja u aeronautici naglo je porasla u doba kada su se brzine zrakoplova približile brzini zvuka. Zahvaljujući aerodinamičkim ispitivanjima krila zrakoplova dobila su nove oblike, prilagođene za letenje nadzvučnim brzinama, a izgrađeni su i novi tipovi zrakoplova za velike brzine.
