Abélard ili Abailard [abela:'ʀ], Pierre (latinizirano Petrus Abelardus), francuski filozof i teolog (Château du Pallet kraj Nantesa 1079 – Saint-Marcel kraj Chalon-sur-Saônea, 21. IV. 1142). Plemićkoga podrijetla, odriče se aristokratskog položaja, otvara školu logike u Melunu. Podučava i u drugim francuskim gradovima dijalektiku, a od 1113. u Pariškoj katedralnoj školi teologiju. U raspravama između realista i nominalista, Abélard se protivi prvima (Guillaume de Champeaux) i drugima (Roscellin) ustvrđujući i dokazujući realno postojanje pojedinačnoga, a općemu daje značenje sadržaja u pojmu o predmetu (conceptus), u obliku subjektivnog izričaja (sermones), po čemu se njegova doktrina i naziva konceptualizam, odnosno sermonizam. Jedan od najvećih i najoriginalnijih mislilaca srednjovjekovlja, kritički osjetljiv prema tradicionalnim naučavanjima, u prvome redu onomu skolastičkom i dogmatskomu, Abélard je svojim mnogobrojnim djelima s područja dijalektike, posebice shvaćanjem dijalektičke metode i logike kao autonomne znanosti, naspram retorici i gramatici, utjecao znatno na srednjovjekovno mišljenje i srednjovjekovni aristotelizam. Uz teološka djela, u kojima nastoji pomiriti vjeru i um, Abélard se bavio i etikom, pitanjima autonomnosti i heteronomnosti morala, kriterija moralnosti koji pripisuje ne samo vanjskoj normi nego i savjesti, dakle čovjekovu subjektivitetu i njegovu slobodnomu, voljno racionalnom odlučivanju. Njegovo je učenje naišlo na otpor Crkve, pa je koncil u Soissonsu (1121) odlučio da se spali njegovo djelo O božanskom jedinstvu i trojstvu, zbog heterodoksnih shvaćanja Trojstva. Abélard je posebice poznat po svom autobiografskom djelu Povijest mojih nevolja (Historia calamitatum mearum, pisano 1133–36) i Pismima Abélarda i Héloise (Epistolae) koje je izmjenjivao s Héloisom, svojom učenicom i nećakinjom pariškoga kancelara Fulberta, koji ga je dao kastrirati kad se on potajno vjenčao s njom nakon što mu je rodila sina Astrolabija. Glavna djela: Kršćanska teologija (Theologia Christiana, I–V, 1123–24), Rasprava o božanskom jedinstvu i trojstvu (Tractatus de unitate et trinitate divina, 1118), Dijalog između Židova, filozofa i kršćanina (Dialogus inter Judaeum, Philosophum et Christianum, 1141., objavljeno 1831), Dialectica (1121), Etika ili knjiga upoznaj samoga sebe (Ethica seu liber scito te ipsum, nakon 1129).
