Bogdanović, Milan, srpski književni kritičar (Beograd, 4. I. 1892 – Beograd, 28. II. 1964). Diplomirao 1919. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Dobrovoljac u balkanskim ratovima, u I. svjetskom ratu teško ranjen, a za II. svjetskoga rata 1941–45. bio interniran. U više navrata (1921–23., 1940., 1946–49) sveučilišni predavač; 1923–24. voditelj putujućega Srpskoga narodnoga pozorište iz Novoga Sada, 1949–62. upravnik Narodnoga pozorišta u Beogradu. Utjecajan u srpskom javnom životu, 1920-ih bio u vodstvu Republikanske stranke i uređivao njezine novine Republika. Jedan je od najistaknutijih kritičara srpskoga književnoga modernizma. Kao predstavnik tradicionalne impresionističke kritičarske škole, vješt stilist i erudit upoznat s modernim poetičkim pravcima, 1930-ih nametnuo se kao kvalificiran književni arbitar, a programsko nagnuće za književnost angažiranu u društveno-političkom životu približilo ga je M. Krleži, s kojim je 1934. u Beogradu izdavao časopis Danas. Prethodno je 1928–32. uređivao središnji srpski književni časopis, Srpski književni glasnik; organizator književnoga života i dugogodišnji predsjednik Udruženja književnika Srbije. Premda je bio zaokupljen ponajprije suvremenom mu produkcijom, umijeće Bogdanovićeva kritičkoga pristupa ogleda se u razumijevanju cjeline srpske književnosti: glavninu svojih stajališta iznio je u pet zbirki Stari i novi (1931., 1946., 1949., 1952., 1955).