Zora film, hrvatsko filmsko poduzeće koje je 1947–64. djelovalo u Zagrebu, specijalizirano za proizvodnju i distribuciju obrazovnog i nastavnoga filma. Utemeljeno pod nazivom Nastavni film izdvajanjem Odjela za uski film Direkcije za Hrvatsku Filmskog preduzeća DFJ, odn. Jadran filma, u kojem su se priređivali nastavni filmovi na 16-milimetarskom filmu, djelovalo je isprva kao savezno poduzeće pod upravom Komiteta za kinematografiju Vlade FNRJ, a od preimenovanja 1952. pod nadzorom Savjeta za prosvjetu, kulturu i nauku Hrvatske. Kao vodeći producent obrazovnih filmova u tadašnjoj Jugoslaviji proizvelo je, nakon što su se isprva prilagođavali i hrvatskim tekstom opremali njemački, britanski i američki filmovi (70-ak naslova početkom 1950-ih), oko 350 kratkometražnih nastavnih i popularnoznanstvenih filmova, mahom industrijskih, naručenih i namjenskih, te oko 1500 nastavnih dijafilmova. Poduzeće je proizvodilo i animirane filmove, obilježene stilskim utjecajem Walta Disneya (crtači i animatori Leontije Bjelski i Bogoslav Petanjek), a u okviru Studija za lutka-film i lutka-filmove (Ivo Vrbanić); nakon gašenja poduzeća Duga film dovršio je produkciju crtanoga filma Crvenkapica (Josip Sudar, 1955), ranog ostvarenja u modernističkoj poetici kasnije Zagrebačke škole crtanog filma. Velik su broj filmova režirali Mate Bogdanović, Nikša Fulgosi, Obrad Gluščević, Oldřich Kadrnka, Branko Ranitović, Rudolf Sremec, Stjepan Velić, Frano Vodopivec i Srećko Weygand te, snimajući u BiH, Hajrudin Krvavac, a ističu se prirodoslovni filmovi Branka Marjanovića (npr. Bjeloglavi sup, Priča o glavatici, Lasica, Ljeto medvjedića); tekst je u većini filmova čitao Ivan Hetrich, kao snimatelji istaknuli su se Nedjeljko Čaće, Antun Markić, Zdravko Mihelčić, Oktavijan Miletić i Zvonimir Mohač, a kao montažeri Lida Braniš, Katja Majer, Josip Remenar i Boleslav Strzeszewski. Potkraj 1950-ih poduzeće se tehnički moderniziralo (35-milimetarski film, film u boji), proširilo krug suradnika i proizvodnju na kratkometražne igrane filmove (Ante Babaja), filmove o umjetnosti (Branko Majer, B. Ranitović), srednjometražne igrane filmove za djecu (međunarodno je zapažena Izgubljena olovka u režiji Fedora Škubonje, 1960), a 1961. proizvelo je tri dugometražna igrana filma (npr. Carevo novo ruho A. Babaje), što ga je dovelo u financijske poteškoće. U svojem je laboratoriju pružalo tehničke usluge drugim producentima, kao i Televiziji Zagreb (danas Hrvatska televizija) u početcima emitiranja. Filmovi Zora filma, napose oni namijenjeni djeci, primili su velik broj nagrada (među kojima četiri Zlatna lava na Međunarodnoj filmskoj smotri u Veneciji u natjecanju filmova za djecu). Nakon ukidanja poduzeća njegovu je javnu obrazovnu funkciju preuzeo školski program Televizije Zagreb, a proizvodnju i distribuciju 16-milimetarskoga nastavnog filma Filmoteka 16.
