Bauer, Antun, hrvatski teološki i filozofski pisac, zagrebački nadbiskup (Breznica kraj Varaždina, 11. II. 1856 – Zagreb, 7. XII. 1937). Podrijetlom iz obitelji gradišćanskih Hrvata. Studirao u Zagrebu, Budimpešti i Beču, gdje je 1883. postigao doktorat iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1879. Nakon povratka sa studija neko je vrijeme bio kapelan u Zagrebu, Ivancu i Samoboru, potom je nekoliko godina djelovao u Zagrebu kao vjeroučitelj u muškoj učiteljskoj školi i gimnaziji. Godine 1887. prešao na Bogoslovni fakultet, gdje je isprva bio predavač, potom izvanredni, a od 1904. i redoviti profesor filozofije i osnovnoga bogoslovlja. Godine 1905–06. i 1906–07. dekan Bogoslovnog fakulteta, a 1906–07. rektor Sveučilišta. Od 1896. bio je dopisni, a od 1899. redoviti član JAZU-a (od 1915. do smrti i pokrovitelj). Početkom 1911. imenovan je za koadjutora nadbiskupu Posiloviću. Upravu Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je 1914. Bio je urednik (1886–90) i dugogodišnji suradnik Katoličkog lista te mnogobrojnih drugih katoličkih glasila. U razdoblju od 1885. do 1911. pet puta je izabran za zastupnika, što mu je omogućilo aktivno sudjelovanje u radu Hrvatskoga sabora, isprva kao pripadnik Stranke prava, potom kao zastupnik Matice stranke prava, odnosno Udružene opozicije, i naposljetku kao predstavnik Hrvatske stranke prava, s kojom je prišao Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Kao zagrebački nadbiskup bavio se uglavnom crkvenim poslovima. Na njegov poticaj i pod njegovim predsjedanjem počela je 1918. s radom Biskupska konferencija, a 1925. organizirao je prvu sinodu Zagrebačke nadbiskupije (nakon 1690). Godine 1922. sudjelovao je u radu komisije za pripremu konkordata. Njegovom je zaslugom Zavod sv. Jeronima postao nacionalna ustanova. S đakovačkim biskupom Antunom Akšamovićem izgradio je sjemenište i gimnaziju u Zagrebu. Pomogao je i osnivanje Caritasa. Sve to vrijeme istupao je povremeno i politički, zauzimajući se za pravedno rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja. U razdoblju do 1914. potvrdio se i kao plodan filozofski pisac. U svojim filozofsko-teološkim djelima zastupao je neotomističku interpretaciju metafizike. Najvažnija djela: Područje materijalizma (1889), Bogoslav Šulek kao filozof i polemik (1890), Naravno bogoslovje (1892), Teodiceja ili nauka o razumnoj spoznaji Boga (1918), te temeljno djelo Obća metafizika ili ontologija (1894).
