Ulan Bator [u'~ ba'~] (rus. Улан-Батор) ili Ulaanbaatar (mongolski Улаанбаатар), glavni grad Mongolije, njezino političko, kulturno i privredno središte; 1 040 900 st. (2008). Leži u dolini rijeke Tole (Tuul; porječje Selenge), na visini od 1300 do 1350 m, na željezničkoj pruzi Moskva–Peking. Ima izrazito kontinentalnu klimu (srednja temperatura u siječnju –27 °C, u srpnju 18 °C) s vrlo malom godišnjom količinom oborina (250 mm). Prostire se na velikoj površini i obuhvaća gotovo polovicu ukupnoga gradskog stanovništva u zemlji. Planski se izgrađuje od 1954. U urbanoj jezgri ističe se kompleks samostana Gandana (pretežno iz XVIII. i XIX. st.), gdje se nalazi i najveći mongolski budistički hram (dovršen 1913). U mongolskoj industrijskoj proizvodnji Ulan Bator sudjeluje s približno 53%; prevladava industrija kože, tekstila (uglavnom vunene tkanine, kašmir), prehrambenih proizvoda i autoprikolica te metalna i cementna industrija. Prometno i trgovačko središte zemlje; preko njega se obavlja oko 56% ukupne trgovine. Od više sveučilišta najstarije je Nacionalno sveučilište, osnovano 1942; Mongolska akademija znanosti (1961); Nacionalno kazalište, Prirodoslovno-povijesni muzej, Umjetnički muzej Zanabazar, Kazališni muzej i druge muzejsko-galerijske ustanove. Međunarodna zračna luka (Džingis-kan). – Grad potječe iz XVII. st., kada je bio osnovan samostan (lamaističkoga budizma) Da-Khure, koji je od 1639. do 1778. bio sjedište velikoga lame za Mongoliju. Tada se zvao Urga (kin. Kulun). Za vladavine mandžurske dinastije Qing (1644–1911), tijekom XVIII. st. razvio se u trgovinsko i upravno središte toga dijela Kineskoga Carstva. Za revolucije 1911. postao je glavnim gradom autonomne Vanjske Mongolije. Kinesko-japanske postrojbe zauzele su ga 1919., a bjelogardijci 1921; iste godine zaposjele su ga Crvena armija i mongolska revolucionarna vojska. God. 1924. dobio je ime Ulan Bator (mongolski: crveni junak) i postao glavnim gradom Mongolske Narodne Republike.
