srce (lat. cor), središnji organ krvožilnoga sustava, koji svojim kontrakcijama omogućuje protjecanje krvi po tijelu. Postoji u većine životinja, nemaju ga samo praživotinje (Protozoa), spužve (Porifera), plošnjaci (Platodes), žarnjaci (Cnidari) i oblenjaci (Aschelminthes), a najsloženije je građeno u kralježnjaka (Vertebrata). U vrpčara (Nemertina) i kolutićavaca (Annelida) ulogu tjeranja krvi preuzele su skupine krvnih žila pa je riječ o tzv. srcima.
U čovjeka je srce smješteno u prednjem dijelu sredoprsja, iza prsne kosti i između dvaju plućnih krila. Čunjasta je oblika, s vrškom (apeks) okrenutim prema dolje, te usmjerenim prema naprijed i ulijevo. Sastoji se od srčane stijenke i četiriju šupljina, a izvana ga obavija vezivna ovojnica, osrčje ili perikard. Srčanu stijenku čine tri sloja: unutarnji (endokard), srednji mišićni (miokard) i vanjski sloj (epikard). Srčane su šupljine lijeva i desna pretklijetka (atrij) te lijeva i desna klijetka (ventrikul). Desna pretklijetka i klijetka odvojene su od lijeve pretklijetke i klijetke tankom mišićnom pregradom. Između pretklijetki i klijetki nalaze se zalisci, koji omogućuju protjecanje krvi samo u jednom smjeru, iz pretklijetki u klijetke. Zalisci postoje i na mjestima na kojima iz klijetki izlaze velike krvne žile: plućna arterija, koja odvodi krv iz desne klijetke u pluća, te aorta, kojom se krv iz lijeve klijetke prenosi po cijelom tijelu (→ krvni optok). Prehranu srca omogućuju koronarne arterije. U srcu postoje dvije vrste mišićja: radno i provodno. Radno mišićje klijetki svojom kontrakcijom, sistolom, izbacuje krv u plućnu arteriju i aortu. Iako i srčane pretklijetke imaju svoju sistolu, taj se naziv obično rabi samo za kontrakcije klijetki. Razdoblje između dviju sistola naziva se dijastola. Sistola i dijastola zajedno čine srčani ciklus, koji pri normalnoj srčanoj frekvenciji (približno 70 otkucaja u minuti) traje oko 0,8 s; 0,3 s traje sistola, a 0,5 s dijastola. Provodno mišićje ne kontrahira se nego spontano stvara ritmične električne impulse, koji se šire u radno mišićje i potiču ga na ritmične kontrakcije. Tvore ga dva čvora: sinusatrijski čvor (SA-čvor), smješten u desnoj pretklijetki, i atrioventrikulski čvor (AV-čvor), smješten u pregradi između dviju pretklijetki, na mjestu koje graniči s klijetkama. Iz AV-čvora nastavlja se atrioventrikulski snop (AV-snop), koji se odmah razdvaja na desnu i lijevu granu, a njihovi ogranci (Purkyněova vlakna) ulaze u mišićje klijetki. Impulsi koji nastaju u SA-čvoru šire se pretklijetkama te uzrokuju njihovu kontrakciju, a potiču i stvaranje impulsa u AV-čvoru. Učestalost stvaranja spontanih impulsa najveća je u stanicama SA-čvora (približno 70 u minuti), pa upravo taj dio provodnoga mišićja normalno upravlja srčanom frekvencijom. Pojedini dijelovi provodnoga mišićja provode impulse različitim brzinama, što je važno za normalan rad srca.
Srce je inervirano autonomnim živčanim sustavom, koji prilagođava rad srca trenutačnim potrebama tijela. Autonomna živčana vlakna koja odlaze u srce ogranci su vratnoga dijela simpatičkoga sustava te parasimpatička vlakna pridružena vagusnomu živcu. Simpatički sustav potiče sve oblike srčane aktivnosti (frekvenciju, snagu kontrakcije), a parasimpatički ih koči.
Volumen krvi na kraju dijastole u svakoj klijetki iznosi 120 do 130 mL. Za mirovanja tijela, svaka klijetka za sistole izbaci približno 70 mL krvi, što se naziva udarnim volumenom srca. Udarni volumen srca i srčana frekvencija određuju veličinu jednog od najvažnijih pokazatelja srčanoga rada: minutnoga volumena srca. To je količina krvi koju svaka klijetka izbaci u jednoj minuti, a iznosi približno 5 L i odgovara umnošku udarnoga volumena srca i srčane frekvencije (70 mL × 70 otkucaja u minuti). U uobičajenim okolnostima vrijednost minutnoga volumena ovisi o količini krvi koja se venama vraća u srce (venski priljev). Drugim riječima, srce u fiziološkim granicama automatski izbacuje onoliko krvi koliko u nj uđe, što ovisi o stupnju aktivnosti pojedinih tkiva i organa. Sposobnost neprekidne prilagodbe venskomu priljevu (Frank-Starlingov zakon srca) postiže se promjenama udarnoga volumena srca, srčane frekvencije ili najčešće zajedničkim učinkom obaju mehanizama. Zdravo srce na taj način može povećati svoj minutni volumen i do 2,5 puta (približno na 12,5 L), a ako je potaknuto simpatičkim sustavom i više.
Procjena funkcionalnoga stanja srca određuje se na različite načine. Osluškivanjem srca (→ auskultacija) čuju se dva srčana tona, nastala zatvaranjem srčanih zalistaka, ali pri patološkim promjenama ti tonovi mijenjaju svoju kvalitetu. Elektrokardiografskim snimanjem struja nastalih tijekom srčanoga rada mogu se ustanoviti nepravilnosti srčanoga ritma i funkcije miokarda (→ elektrokardiografija). Ultrazvučno pretraživanje srca (→ ehokardiografija) neinvazivna je metoda koja pruža uvid u mnoge značajke građe i funkcije srca te njihove poremećaje: debljinu i pokrete srčane stijenke, veličinu šupljina, pokrete zalistaka, postojanje prirođenih srčanih mana. Ostale su važne metode pretrage srca kompjutorizirana tomografija i magnetska rezonancija.
Bolesti srca
Bolesti srca
prirođene su ili stečene. Prirođene bolesti jednostavne su ako postoji otvor na srčanim pregradama kroz koji se miješaju arterijska i venska krv (atrijski i ventrikulski defekt) ili složene ako postoji više anatomskih nepravilnosti; može ih pratiti cijanoza. Stečene bolesti nastaju tijekom života i zahvaćaju jedan ili više slojeva srčane stijenke (→ endokarditis; miokarditis; perikarditis). Upale tih slojeva mogu biti reumatske, virusne ili bakterijske, a uzrokuju suženje (→ stenoza) ili nezatvaranje (→ insuficijencija) srčanih zalistaka, slabljenje crpne funkcije srčanoga mišića (crpno zatajivanje srca) i zadebljanje osrčja koje ometa punjenje srca. U novije doba, zbog starenja populacije, oštećenje srčanih zalistaka sve češće uzrokuju degenerativne promjene koje nastaju zbog njihova trošenja. Posebnu skupinu bolesti srčanoga mišića čine kardiomiopatije, koje izazivaju proširenje šupljina i slabljenje srčanoga mišića, hipertrofiju srčanoga mišića i smetnje rastezanja, odn. punjenja srca. Najčešće su bolesti kardiovaskularnoga sustava povišeni krvni tlak (→ hipertenzija, arterijska), koji oštećuje mozak, oči, srce i bubrege, te aterosklerotska bolest koronarnih krvnih žila (→ ateroskleroza; koronarna /ishemijska/ bolest srca), koja izaziva naglu smrt zbog treperenja klijetki (→ fibrilacija) ili srčani udar (→ infarkt). Bolesti srca liječe se lijekovima koji snižavaju tlak (→ antihipertenzivi), smanjuju masnoće u krvi (→ hipolipemici), pojačavaju mokrenje (→ diuretici), pojačavaju kontraktilnost srca (→ kardiotonici), šire krvne žile (→ vazodilatatori), obuzdavaju aritmije (→ antiaritmici), sprječavaju nastanak tromba (→ antikoagulancije; antitrombocitni lijekovi), a pri upalnim bolestima primjenjuju se antibiotici i imunosupresijski lijekovi (→ imunoterapija). Liječe se i kirurškim zahvatima: ispravljanjem prirođenih anomalija, aortokoronarnim premoštenjem (→ premosnica), ugradnjom umjetnih zalistaka, presađivanjem srca. Sve se češće primjenjuju intervencijske metode s pomoću katetera (širenje suženih koronarnih žila balonom i ugradnja stenta; zatvaranje otvora na srčanim pregradama tzv. kišobranom; širenje suženih zalistaka ili ugradnja umjetnog zaliska). (→ kardiokirurgija; kardiologija)
