Slakovci, selo 16 km jugoistočno od Vinkovaca; 701 st. (2021). Leži na 95 m apsolutne visine, uz cestu i željezničku prugu Vinkovci–Tovarnik–Šid (Srbija). Župna crkva sv. Ane iz 1782. Etnološka zbirka (osn. 1981). Poljodjelstvo (pšenica, kukuruz, suncokret i dr.); stočarstvo (svinja, govedo). Ležišta nafte i prirodnoga plina. – Tragovi naseljenosti na tom području datiraju iz prapovijesti. U srednjem vijeku u Slakovcima se nalazilo sjedište vlastelinstva, koje je u XIV. st. bilo u vlasništvu obitelji Gorjanski. U XV. st. članovi te obitelji dali su ondje izgraditi utvrdu za obranu od Osmanlija, koja se prvi put spominje 1491. Od 1526. do 1691. naselje je bilo pod osmanskom vlašću, 1702–16. u sastavu Vojne krajine, 1716–45. u sastavu Vukovarskoga vlastelinstva, a 1745. ponovno je bilo pridruženo Vojnoj krajini kao dio 9. satnije Brodske pukovnije sa sjedištem u Vinkovcima (do 1881). U crkvenoteritorijalnoj podjeli Slakovci su do 1781. pripadali Pečuškoj biskupiji, a zatim su bili pripojeni Bosansko-srijemskoj biskupiji. God. 1876. postali su samostalnom župom (sv. Ane). Od 1888. bili su općinsko središe, a 1891. spojeni su željezničkom prugom s Vinkovcima i Srijemskom Mitrovicom. Od 1951. do 1961. nalazili su se u sastavu općine Orolik, a zatim općine Vinkovci. Broj stanovnika rastao je od 737 st. 1857. do 1702 st. 1971., od kada postupno pada.
