Salvador (República de El Salvador), najmanja država u Srednjoj Americi, između Hondurasa (duljina granice 342 km) na sjeveru i istoku, Gvatemale (203 km) na sjeverozapadu i Tihog oceana (duljina obale 321 km) na jugu; obuhvaća 21 040 km².
Prirodna obilježja
Sastoji se od uske obalne nizine duž Tihog oceana, visokih ravnjaka u unutrašnjosti (1000 do 1500 m), koji su zbog plodnoga vulkanskog tla (plantažni uzgoj kave) središta naseljenosti države i središnjega planinskoga dijela s 20-ak vulkanskih vrhova, od kojih su mnogi aktivni (Santa Ana, 2381 m, erupcija 2005; Izalco; San Miguel, erupcija 2013). Zbog svojega geotektonskog položaja, Salvador ima vrlo izraženu vulkansku i seizmičku aktivnost s čestim katastrofama. Gorje na sjeveru, duž granice s Hondurasom, građeno je od starijih kristaličnih stijena (Cerro el Pital, 2730 m, najviši vrh države). Klima je tropska, s manjim razlikama između primorja i planinske unutrašnjosti; u primorju prosječna siječanjska temperatura iznosi 24 °C, a srpanjska 27 °C (u planinskom području nešto je niža). Godišnja je količina oborina 1000 do 2000 mm; u gorju do 2500 mm. Godina se dijeli na kišno (svibanj–listopad) i suho (studeni–travanj) razdoblje. Najveće su rijeke Lempa (320 km, izvire u Gvatemali) i Río Grande de San Miguel. Na unutrašnjem rubnom području mnoga kraterska jezera (najveće Ilopango, 72 km²). Primorska nizina i niži planinski pristranci obrasli su tropskom kišnom šumom, najviši planinski dijelovi miješanom i četinjačkom šumom, a ravnjaci savanom.
Stanovništvo
U Salvadoru živi 5 744 113 st. prema popisu 2007., odnosno 6 251 494 st. prema procjeni iz 2012. godine. S prosječnom gustoćom od 297 st./km² najnapućenija je država Srednje Amerike. Glavnina stanovništva živi na plodnim unutrašnjim ravnjacima i u širem području glavnoga grada (departman San Salvador, 1962 st./km²), obalni je pojas rijetko naseljen. Od ukupnoga stanovništva 86,5% otpada na mestike, 12,6% na bijelce i 0,9% na Indijance (2012). Salvadorci su po vjeroispovijesti uglavnom katolici (71,0%), protestanti (10,0%) i ostali (19,0%). Prosječni godišnji porast stanovništva usporava se i iznosi 0,4% u razdoblju 2007–12 (1,7% u razdoblju 1998–2003); odraz je to smanjenja prirodnog priraštaja s 2,19% ili 21,9‰ (2002) na 1,73% ili 13,7‰ (2011) i negativne migracijske bilance od –3,5‰ u razdoblju 2007–12. Salvadorci se najviše iseljavaju u susjedne države (70,7%) i u SAD (17%, 2007). Natalitet iznosi 20,2‰, mortalitet 6,5‰, a smrtnost dojenčadi znatno se smanjila s 26,7‰ (2002) na 13,1‰ (2011). U dobi je do 14 godina 36,1% st., od 15 do 64 godine 58,7%, a starije je od 65 godina 5,2% st. (2011). Očekivano trajanje života iznosi 67,3 godine za muškarce i 76,8 godina za žene (2011). Ekonomski je aktivno 2 641 881 st. (2011); u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 21,6%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 21,3%, a u uslužnim djelatnostima 57,1% stanovništva. Službeni je jezik španjolski. Najstarije je sveučilište u San Salvadoru (osnovano 1841); pismeno je 95,0% st. (2012). Glavni je i najveći grad San Salvador s 316 090 st. (šire gradsko područje 1 566 629 st., 2007); ostali veći gradovi (2007): Soyapango (241 403 st.), Santa Ana (204 340 st.), San Miguel (158 136 st.), Mejicanos (140 751 st.), Apopa (131 286 st.), Delgado (112 161 st.), Santa Tecla (do 2003. Nueva San Salvador; 108 840 st.), Ilopango (103 862 st.), San Martín (66 044 st.); u gradovima živi 65,3% stanovništva (2012).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih nastavljen je postupan rast BDP-a; 2000. iznosio je 11,7 milijarda USD, te je uvećan na 24,9 milijarda USD (2017), odnosno na 26 milijarda USD (2018). Vrijednost BDP-a po stanovniku iznosi oko 4060 USD (2018). U sastavu BDP-a 2017. vodeći je uslužni sektor (60,3%), a potom industrijski (27,7%) i poljoprivredni (12%). U industrijskoj ponudi prevladavaju prehrambeni proizvodi, pića, naftni derivati, električna energija, tekstil, namještaj, kemikalije i laki metali. Glavninu poljoprivredne ponude čine kava, šećer, žitarice, riža, pamuk, grašak, meso i riba. Vrijednost doznaka zaposlenih u inozemstvu je 18% BDP-a (2017). Stopa nezaposlenosti je 7%, a udjel siromašnoga stanovništva je 29,2% (2017). Vrijednost izvoza 2017. bila je 4,6 milijarda USD, a uvoza 9,4 milijarde USD. Većinu izvoza čine kava, šećer, tekstil, kemikalije i električna energija, dok najveći dio uvoza čine razne sirovine, gorivo i roba široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći partner je SAD (45,7%), a potom Honduras (13,9%), Gvatemala (13,5%) i Nikaragva (6,7%). Najviše uvozi iz SAD-a (36,7%), te iz Gvatemale (10,5%), Kine (8,7%), Meksika (7,4%) i Hondurasa (6,7%). Veličina javnoga duga je 67,9% BDP-a (2017).
Promet
Glavne su luke Acajutla i La Unión. Željeznička mreža duga je 555 km (2006), uskoga kolosijeka. Glavnina pruga zatvorena je 2002. i u postupku je obnove; pruga između San Salvadora i Apope (dužine 15 km, elektrificirana) u prometu je od 2008. Od ukupne cestovne mreže (6918 km, 2010) asfaltirano je 47% prometnica (3245 km). Panamerička cesta prolazi kroz Salvador u duljini od 629 km. Jedina autocesta u državi (40,7 km, 2002) povezuje San Salvador sa zračnom lukom. Međunarodna je zračna luka Comalapa (od 2014. Monseñor Óscar Arnulfo Romero), nedaleko od San Salvadora; 2,1 milijun putnika 2012. godine.
Novac
Novčana je jedinica dolar SAD-a (US dollar; US$, USD). 1 dolar SAD-a = 100 centa (od 2001). Od 1892. do 2001. sredstvo plaćanja bio je colón (¢; SVC); 1 colón = 100 centavosa.
Povijest
Područje današnjega Salvadora, naseljeno starosjediocima iz naroda Maya i Nahuatl, osvojili su Španjolci (1523–24), na čelu s konkistadorom Pedrom de Alvaradom. Španjolci su današnji Salvador 1525. podijelili na okruge San Salvador i Sonsonate te ih 1527. pripojili glavnoj kapetaniji Gvatemali, koja je upravno obuhvaćala cijelu Srednju Ameriku (osim Paname). U njezinu su sustavu ostali i nakon proglašenja San Salvadora španj. intendanturom (1788). Za španjolske vladavine glavni je izvozni proizvod tijekom XVI. st. bio kakaovac, a tijekom XVII. st. indigo, na uzgoju i preradbi kojega su radili porobljeni Indijanci kao prisilni radnici. Salvador se 1821. odcijepio od Španjolske, a 1822. je priključen novomu Meksičkomu Carstvu. Nakon odcjepljenja od Meksika ušao je 1823. u sastav Sjedinjene Provincije Srednje Amerike. Ulazak u Uniju iste je godine bio iskorišten za ujedinjenje San Salvadora i Sonsonatea u državu Salvador. Nakon raspada Unije 1839., Salvador je 1840. postao samostalnom republikom. Nakon osamostaljenja bila je napuštena proizvodnja indiga te se salvadorska poljoprivreda, potaknuta svjetskom potražnjom za kavom, orijentirala na proizvodnju isključivo toga proizvoda. Radi potrebe stvaranja novih plantaža za uzgoj kave, za mandata predsjednika Rafaela Zaldívara (1876–85) bila je odobrena prodaja indijanske zemlje, zbog čega su bili česti ustanci Indijanca. Premda je uzgoj kave doveo do gospodarskog napretka Salvadora, njegova je posljedica bila koncentracija gospodarske i političke moći u rukama obitelji Meléndez i Quiñónez, čiji su članovi naizmjence obnašali dužnost predsjednika republike od 1913. do 1927. Osim toga, uzgoj kave učinio je salvadorsku poljoprivredu monokulturnom, a samim time izloženom potresima za svjetskih gospodarskih i političkih kriza. Ti su potresi dovodili do sve jače ovisnosti Salvadora o drugim državama, posebno o SAD-u. Pokušaji stvaranja novih federacija u koje je ulazio Salvador (1889–90., 1894–98) nisu dali nikakvih trajnijih rezultata. Na predsjedničkom su se položaju smjenjivali generali, koji su redovito dolazili na vlast vojnim udarima (iznimka je demokratski izbor Pedra Joséa Escalóna za predsjednika 1903–07), te vlasnici velikih plantaža kave. Od njegova osamostaljenja, za utjecaj nad Salvadorom borili su se Velika Britanija i SAD. Prevladao je američki utjecaj, zahvaljujući kojemu je došlo do smirivanja političkih tenzija između Salvadora i susjednih država (sukob Salvadora s Gvatemalom riješen je 1906. arbitražom SAD-a). U I. svjetskom ratu Salvador je bio neutralan. Eksperiment s novom federacijom između Salvadora, Gvatemale i Hondurasa bio je kratka vijeka (1921–22). Svrgnuvši 1931. predsjednika Artura Arauja Fujarda, general Maximiliano Hernández Martínez uveo je diktaturu (1931–34. i 1935–44). Proveo je neke značajne gospodarske i socijalne reforme, zbog čega je Salvador tijekom 1930-ih i 1940-ih godina doživio gospodarski i kulturni napredak. U II. svjetskom ratu, odmah nakon japanskog napada na Pearl Harbor (1941), Salvador je stupio na stranu Saveznika, no nije sudjelovao u ratnim operacijama.
Od 1944. do kraja 1980-ih na vlasti su bili desničarski vojni i vojno-civilni režimi (1962–79. u vlasti je sudjelovala konzervativna Stranka nacionalnoga pomirenja). Dugotrajna društvena kriza rezultirala je političkom nestabilnošću; sredinom 1960-ih oko 600 000 salvadorskih izbjeglica i ilegalnih iseljenika živjelo je u Hondurasu. Godine 1969. Salvador je bio u kratkotrajnom ratu s Hondurasom (sporazum o kopnenoj granici bio je postignut 1992. i 1997). Početkom 1970-ih pojedine ljevičarske skupine započele su geriljski otpor, a snažnije su djelovale od 1980., kada su se udružile u Frontu za nacionalno oslobođenje »Farabundo Martí« (FMLN). U građanskom ratu (od 1980) SAD je podupirao režimske snage; Roberto D’Aubuisson organizirao je desničarske paravojne skupine (tzv. eskadroni smrti), koje su 1979–81. ubile oko 30 000 ljudi, uglavnom civila (u ožujku 1980. ubile su i nadbiskupa Óscara Romera, koji je zagovarao društvene reforme). Godine 1979–80. bio je uspostavljen novi vojno-civilni režim, a predsjednikom je imenovan José Napoleón Duarte, iz Demokršćanske stranke (na vlasti je bio do 1982. i ponovno 1984–89). Godine 1981. D’Aubuisson je osnovao konzervativni Republikanski nacionalni savez (ARENA), koji od 1989. pobjeđuje na predsjedničkim izborima (D’Aubuisson je predvodio stranku do 1985., a umro je 1992). Mirovnim sporazumom u siječnju 1992. okončan je građanski rat te je uslijedila demokratizacija (broj poginulih 1980–92. procjenjuje se na 75 000); vodeće stranke postale su ARENA i FMLN. Politička nestabilnost trajala je i u 1990-ima; djelovanje pojedinih desničarskih paravojnih skupina usporavalo je nacionalno pomirenje. Godine 2001. socijalne prilike pogoršao je razorni potres (bilo je oštećeno oko 20% domova) i pojava gladi uzrokovane sušom (stradalo je oko 80% usjeva). Na predsjedničkim izborima 2004. pobijedio je Elias Antonio Saca (ARENA). Odnosi sa SAD-om učvršćeni su 2006. sporazumom o slobodnoj trgovini. Od lipnja 2009. predsjednik je bio Carlos Mauricio Funes (prvi predsjednik iz redova FMLN-a). Spor s Hondurasom oko razgraničenja u zaljevu Fonseca trajao je i početkom 2000-ih. Kandidat FMLN-a Salvador Sánchez Cerén pobijedio je na predsjedničkim izborima 2014 (od 2009. bio je zamjenik predsjednika). Na predsjedničkim izborima u veljači 2019. pobijedio je Nayib Bukele, kandidat stranke Veliki savez za nacionalno jedinstvo (2015–18. bio je gradonačelnik San Salvadora); položaj predsjednika republike preuzeo je u lipnju 2019.
Politički sustav
Prema Ustavu od 23. XII. 1983 (dopune 2000. god.) Salvador je predsjednička republika. Predsjednik republike državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga; bira se na općim izborima, na jedan mandat od 5 godina. Za predsjednika republike kandidirati se mogu državljani s navršenih 30 godina života. Predsjednik je nositelj izvršne vlasti, imenuje vladu, Vijeće ministara kojemu je na čelu. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa), koju čini 84 zastupnika, birana izravno na općim izborima, na mandat od 3 godine. Kandidirati se mogu svi državljani s navršenih 25 godina života. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Vrhovnu sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravde (Corte Suprema de Justicia), čije suce imenuje parlament. Administrativno, Salvador je podijeljen na 14 okruga (departamentos). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).
Političke stranke
Fronta Farabunda Martíja za nacionalno oslobođenje (Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional – akronim FMLN), osnovana 1980., stranka je ljevice. Sjedinila je više ljevičarskih organizacija koje su gerilski djelovale od 1970-ih; vodeća među njima bila je Oslobodilačke narodne snage Farabunda Martíja (osnovane 1970., nazvane po komunističkome revolucionaru ubijenome 1932). Od demokratizacije početkom 1990-ih FMLN i ARENA vodeće su stranke; na izborima 2003. i 2009. FMLN osvaja relativnu zastupničku većinu. Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Carlos Mauricio Funes (2009–14) i Salvador Sánchez Cerén (2014–19). Nacionalistički republikanski savez (Alianza Republicana Nacionalista – akronim ARENA), osnovan 1981., stranka je desnice (proizašla je iz Stranke nacionalne koalicije, osnovane 1961. i vodeće tijekom 1960-ih i 1970-ih). Na izborima 1988. ARENA osvaja apsolutnu parlamentarnu većinu, a potom na više izbora relativnu većinu (izuzevši izbore 2003. i 2009. na kojima pobjeđuje FMLN). Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Alfredo Cristiani (1989–94), Armando Calderón Sol (1994–99), Francisco Flores Pérez (1999–2004) i Elias Antonio Saca (2004–09). Stranka je članica Međunarodnoga demokratskog saveza. Veliki savez za nacionalno jedinstvo (Gran Alianza por la Unidad Nacional – akronim GANA), osnovan 2010., stranka je desnoga centra. Na izborima 2012., 2015. i 2018. treća je po broju zastupnika (iza FMLN-a i stranke ARENA). Stranački kandidat Nayib Bukele (2012–17. bio je član FMLN-a) pobijedio je na predsjedničkim izborima 2019.
Književnost
Tek je romantično pjesništvo u drugoj polovici XIX. st. označilo početak književnosti na području Salvadora. Vodeći pjesnik, ujedno pripovjedač i dramski pisac te osnivač sveučilišta i ravnatelj Nacionalne knjižnice, bio je Francisco Gavidia (1863/65–1955), poklonik V. Hugoa. Surađivao je s R. Daríom na prijevodima francuskih pjesnikâ na španjolski. Opus mu je većim dijelom ostao neobjavljen i danas je izgubljen, a najpoznatije su njegove zbirke pjesama »Stihovi i misli« (»Versos y pensamientos«, 1884), drama »Jupiter« (»Júpiter«, 1895) i kratke proze »Priče i pripovijesti« (»Cuentos y narraciones«, 1931). Pred kraj XIX. st. književnu sredinu obilježila je skupina novinara, publicista, pripovjedača i pjesnika koji su neko vrijeme izbivali iz domovine, među kojima se ističu Alberto Masferrer (1868–1932), čija su najpoznatija djela eseji »Prokleti novac« (»El dinero maldito«, 1927) i »Životni minimum« (»El mínimum vital«, 1929), te Arturo Ambrogi (1875–1936), plodan autor, osnivač književnoga časopisa »La pluma« u kojem je s istomišljenicima promicao modernizam u pjesništvu, a najpoznatija su mu djela zbirka proza »Priče i izmišljaji« (»Cuentos y fantasías«, 1895) i putopis »Dojmovi iz Japana i Kine« (»Sensaciones del Japón y de la China«, 1915). Značajno je djelovanje simbolista (pjesnik Vicente Rosales y Rosales, 1894–1980; pjesnikinja Claudia Lar, pravim imenom Carmen Brannon, 1899–1974), koji su ostvarili prijelaz prema avangardi. Sredinom XX. st. u pjesništvu i prozi isticali su se društveno i politički zauzeti pisci od kojih je najpoznatiji pjesnik Roque Dalton (1935–75), ljevičarski aktivist i žrtva salvadorskoga režima, koji je vješto spajao socijalni realizam i nadrealizam te intimizam i glas zajednice u ime koje je govorio. Najpoznatije su njegove zbirke pjesama »Svjedočanstva« (»Los testimonios«, 1964) te »Gostionica i druga mjesta« (»La taberna y otros lugares«, 1969). Najbolji prozaik toga razdoblja bio je Alberto Rivas Bonilla (1891–1985; zbirke priča »Puti i stranputice« – »Andanzas y malandanzas« 1936., i »Uzjahat ću ždrijepca« – »Me monto en un potro«, 1943), koji je sa Salvadorom Salazarom Arruéom (pseudonim Salarrué, 1899–1975; najpoznatije zbirke »Priče od blata« – »Cuentos de barro«, 1934., »Mač i druge pripovijesti« – »La espada y otras narraciones«, 1960) i dr. tvorio tzv. naraštaj 1920., koji je pak udario temelj suvremenoj nacionalnoj prozi. U XX. st. djelovao je širi krug pripovjedača različitih interesa, od fabuliranja na motive indijanskih (majanskih) legendâ i običaja (npr. Miguel Angel Espino, 1902–67., i njegov roman »Ljudi protiv smrti« – »Hombres contra la muerte«, 1942) do gradske tematike u romanima Napoleóna Rodrígueza (1910–87).
