struka(e): geografija, hrvatska | povijest, hrvatska
ilustracija
POLJICA, ranokršćanski kompleks u Gatima

Poljica, kraj u Dalmaciji istočno i jugoistočno od Splita; obuhvaća oko 250 km² sa 13 251 st. (2021). Proteže se jugoistočno od crte Stobreč–Trilj, odn. Gardun na rijeci Cetini, u trokutu kojemu su ostale stranice Stobreč–Zadvarje i Zadvarje–Gardun, odn. tok rijeke Cetine. Sastoje se od Donjih Poljica (Primorska Poljica), primorja između Stobreča i Omiša; Srednjih Poljica (Završka Poljica), područja sjeveroist. od Poljičkih gora s Mosorom; Gornjih Poljica (Zamosorska Poljica), kraja sjeveroistočno od Mosora do rijeke Cetine. Najveći dio Poljica zauzima planina Mosor (1339 m), po čijim je malim poljima kraj dobio ime. Uzgaja se vinova loza (vina: rumenika i opolo; rakija), maslina, voće (smokva, višnja, badem, breskva); stočarstvo (ugl. ovca). Poljičani žive u 21 naselju, od kojih je najveće Dugi Rat (3338 st. 2021); ostala naselja: Jesenice (prije Krilo Jesenice; 1978 st.), Duće (1560 st.), Srinjine (1199 st.), Tugare (875 st.), Gata (599 st.), Kostanje (572 st.), Gornje Sitno (356 st.), Čisla (Čičla; 310 st.), Dubrava (305 st.), Podgrađe (289 st.), Donje Sitno (289 st.), Donji Dolac (284 st.), Naklice (237 st.), Srijane (223 st.), Ostrovica (Ostrvica; 191 st.), Trnbusi (176 st.), Zakučac (156 st.), Seoca (Seoce; 132 st.), Gornji Dolac (107 st.) i Smolonje (75 st.).

Ostatci iz kamenoga doba pokazuju da je područje Poljica bilo naseljeno već u prapovijesti (nalazi iz pećine iznad zaseoka Zeljovići u Jesenicama). Prvi poznati stanovnici Poljica bili su Iliri, potom Rimljani, o čem svjedoče gradine i mnogobrojni arheološki ostatci iz antičkog doba (Sustipan u Sumpetru, Gata, Ostrvica). U ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi područje Poljica bilo je u sastavu Primorske županije, a u sastavu hrvatske države tada se nalazilo i Primorje između rijeka Žrnovnice i Cetine. Dragocjene podatke o životu stanovnika toga područja u XI. st. donosi Kartular sv. Petra (Supetarski kartular), nastao početkom XII. st. Proces oblikovanja Poljica kao autonomnoga područja započeo je najkasnije u XIII. st., kada se u izvorima mogu pouzdano potvrditi imena prvih poljičkih knezova. Za vladavine Arpadovića (1102–1301) i Anžuvinaca (1301–82) pravo na teritorij današnjih Poljica svojatali su gospodari Klisa i Omiša (Kačići, Šubići), te Split i Splitska nadbiskupija, što je uzrokovalo njihove međusobne sukobe. U jednom od njih omiški knez Nikola Kačić ubio je 1180. splitskoga nadbiskupa Arnerija. Unutarnje borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca 1382 (tzv. protudvorski pokret 1383–1408) odrazile su se i na povijest Poljica, koja je potkraj XIV. i početkom XV. st. bila obilježena sukobima i čestim promjenama gospodara. Nad Poljicima i Primorjem u tom se razdoblju izmjenjivala vlast hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda Luksemburgovca i bosanskih kraljeva Tvrtka I. Kotromanića, Stjepana Dabiše i Stjepana Ostoje, te Ladislava Napuljskoga (1403). Početkom XV. st. Poljica su se nalazila u posjedu bosanskog vojvode i splitskoga hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, potom cetinskoga kneza Ivaniša Nelipčića. Istodobno je područje Primorja vladarskim ispravama bilo dodijeljeno Splitu (1390., 1402., 1403), Omišu (1397), te braći Jurju i Vuku Radivojeviću (1408), iako se čini da je stvarnu vlast imao Hrvoje Vukčić Hrvatinić (u. 1416). Odlukom kralja Sigismunda Poljica su 1426. pripala hrvatsko-dalmatinskomu banu Nikoli IV. Frankapanu (u. 1432), a potom njegovim sinovima. God. 1437–40. bila su u posjedu slavonskoga bana Matka Talovca, 1440–44. Stjepana Vukčića Kosače, da bi zatim Poljičani priznali mletačku vlast. Vjerojatno su Poljica ubrzo došla u posjed cijeloga Primorja između rijeka Žrnovnice i Cetine, jer se to područje u Poljičkom statutu iz 1482. navodi, prvi put u cijelosti, u granicama Poljica.

Za cijeloga toga razdoblja Poljica su imala određenu autonomiju, koja je već u XIV. st. bila izražena kroz posebne zakone, zapisane u Poljičkom statutu.

Čini se da su Poljičani već prije 1482. Osmanlijama plaćali nekakav danak, a osmansku su vlast priznali 1513/14. U razdoblju koje je uslijedilo Poljičani su uspjeli očuvati svoju samoupravu i određenu autonomiju te su često odbijali plaćati danak. Za Kandijskoga rata (1645–69) ratovali su na strani Mletačke Republike, ali su prema odredbama mletačko-turskog mirovnoga ugovora (1671) Poljica ostala u granicama Osmanskoga Carstva. Na strani Mlečana Poljičani su bili i za Morejskoga rata (1684–99) te su odredbama mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Poljica bila vraćena pod mletačko vrhovništvo. Za trajanja mletačko-turskih ratova mnoge su poljičke obitelji iselile iz toga kraja, uglavnom na mletački posjed, u Split, Omiš, ili na otok Brač. Dok su se do XVIII. st. Poljica u povijesnim izvorima spominjala kao županija, župa, kneštvo, provincija, nahija, ili jednostavno i najčešće samo kao »Poljica«, 1774. talijanski ih je putopisac A. Fortis prvi put nazvao republikom. Nakon propasti Mletačke Republike 1797. stanovnici Poljica priznavali su habsburšku vlast sve do mira u Požunu 26. XII. 1805., kada je to područje došlo pod francusku vlast. U strahu da će novim zakonima francuska uprava ukinuti njihova dotadašnja prava, Poljičani su se, potpomognuti od ruskih brodova, 4. VI. 1807. pobunili protiv Francuza. Ustanici su uskoro bili svladani, a već 10. VI. 1807. providur V. Dandolo ukinuo je sve povlastice Poljičanima. Uskoro su Poljica prestala postojati kao posebna općina. Pod francuskom vlašću ostala su sve do 1814., kada su opet pripala Habsburškoj Monarhiji. U drugoj polovici XIX. st. Poljičani su snažno podržali ideje hrvatskoga narodnog preporoda i znatno pridonijeli pobjedi Narodne stranke nad autonomašima na izborima u sinjskoj, omiškoj i splitskoj općini. Vladarovom potvrdom iz 1911. Poljica su postala samostalnom općinom, sa sjedištem u Priku. U II. svjetskom ratu, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941., Poljica su se našla u velikoj župi Cetina, a dio Poljičana pristupio je partizanskom pokretu. U tom su razdoblju teško stradala, posebice u listopadu 1942. kada su četnici, uz pomoć talijanskih fašista, zapalili Gata i okolna sela u srednjim Poljicima, a zatečeno stanovništvo ubili, te u ožujku 1944., kada su pripadnici njemačke SS divizije »Princ Eugen« izvršili masovni pokolj u Sitnom Gornjem i Docu Donjem. Krajem II. svjetskog rata bila je ukinuta poljička općina, a teritorij Poljica bio je razdijeljen između splitske i omiške općine.

Citiranje:

Poljica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 27.12.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/49319>.