Opatija, grad, luka, turističko središte i klimatsko lječilište (od 1889., prvo na hrvatskome dijelu Jadranskoga mora) u Hrvatskome primorju, 10 km sjeverozapadno od Rijeke; 5701 st. (2021). Leži na obali Riječkoga zaljeva u podnožju Učke. Jedno je od najstarijih turističkih središta na Sredozemlju. Crkva sv. Jakova iz 1509 (pregrađena 1774., proširena 1937), župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije iz 1906. Mnogobrojni luksuzni hoteli (Kvarner iz 1884. i dr.), perivoji, luksuzne vile (Angiolina iz 1844) i dr. Marine za jahte. Lječilište (Thalassotherapia, medicinsko-rehabilitacijska ustanova). Sjedište Adriatic Cluba (ACI). Duž obale vodi 12 km duga obalna promenada Lovran–Volosko. – U rimsko doba područje Opatije nastanjivali su Liburni i Histri. Povijest grada tijesno je povezana s njegovom župnom crkvom, a ime je dobio po benediktinskom samostanu (opatiji) sv. Jakova, smještenome uz samo more. Taj je samostan vjerojatno bio podignut u XII. st., kada su bili izgrađeni i benediktinski samostani u Istri. U pisanim je izvorima prvi put zabilježen 1449. kao Abatia St. Jacobi al Paolo ili ad Prelucam, a potom se spominje pod različitim nazivima: Abbazia ad Prelucam, ad Palum, ad Stoeckchen ili pak de Rosacis (potonji naziv upućuje na bogatu vegetaciju toga područja). Samostan se nalazio na području Kastavske župe i bio je u ovisnom položaju prema gradu Kastvu. U vlasništvu Kastavske gospoštije bio je do 1552., a tada je Ferdinand I. Habsburški dao senjskomu biskupu isključivo pravo upravljanja samostanom i raspolaganja njegovim prihodima. Već 1553. kralj je darovao taj beneficij augustinskomu samostanu u Rijeci, koji je darovanu zadužbinu 1723. prodao isusovačkomu sjemeništu u Rijeci. Nakon ukinuća isusovačkoga reda 1774. samostan je pripao Riječkomu kaptolu. Tek nakon francuske okupacije tih krajeva (1809–13) i područje opatije sv. Jakova potpalo je pod civilnu upravu. Tada se počelo naseljivati novim stanovnicima, koji nisu bili u kmetskom odnosu prema Riječkomu kaptolu, te se nekadašnje malo ribarsko naselje kraj samostana sv. Jakova postupno počelo razvijati. Suvremeno naselje nastalo je sredinom XIX. st., kada je bila izgrađena cesta prema Rijeci (1843). Riječki trgovac i patricij I. Scarpa dao je izgraditi raskošnu vilu (Villa Angiolina) s parkom, koju su često posjećivali mnogobrojni poznanici bračnoga para Scarpa iz cijeloga svijeta pa se godina njezine gradnje (1844) smatra početkom opatijskoga turizma. Tijekom 1880-ih bilo je sagrađeno više hotela, među prvima Kvarner (1884) i Kronnenprinzessin Stephanie (1885), a 1889. Opatija je postala službenim lječilištem Austro-Ugarske Monarhije, što je dalo nov poticaj razvoju mjesta. Nakon elektrifikacije i gradnje vodovoda potkraj XIX. st. uvedena je linija električnoga tramvaja Lovran–Opatija–Matulji (1908), koji je povezivao turistička središta Opatiju i Lovran sa željezničkom postajom u Matuljima. Početkom XX. st. u Opatiji započinje živa izgradnja te porast broja stanovnika (1880. imala je 1313 st., a 1910. god. 6552 st.). Za I. svjetskoga rata grad je stagnirao, a nakon Rapalskog ugovora (1920) i pripojenja Kraljevini Italiji našao se na rubnom dijelu države, što je dodatno usporilo njegov razvoj (1921. imala je 5062 st.). Nakon II. svjetskoga rata u Opatiji je ponovno oživio turizam (1981. imala je 9536 st.).
