napredak ili progres (lat. progressus: napredovanje), kretanje od lošijega na bolje, sazrijevanje, porast, postupno dostizanje određenoga cilja; prijelaz na razvojno viši stupanj; poboljšanje društv. života u materijalnom bogatstvu i kult. vrijednostima. Suprotno: nazadak ili regres. Pojam napretka bio je poznat u antici, no njegovo se značenje, uz doslovni smisao, ugl. ograničavalo na problematiku moralnog usavršavanja kod Sokrata, stoika i dalje. Tek je s kršćanstvom pojam počeo sadržavati i predodžbu o smislenom tijeku povijesti, tj., kao kod Augustina, shvaćanje o tijeku pov. spasenja. Otada kategorija napretka postaje jednom od središnjih tema filozofije povijesti. Nasuprot kršć. doktrinama, u kojima je pojam napretka ugl. određen kao razvoj što ga providnost upravlja prema cilju vjere, s prosvjetiteljstvom se probija moderno značenje pojma napretka kao postupne afirmacije razuma i obrazovanja (Voltaire), ili izgradnje pravne uljudbe (C. de S. Montesquieu). U svezi s usponom građanstva, ideja napretka posve prevladava u shvaćanjima o društvu i njegovoj pov. izgradnji. J. G. Herder shvaća napredak kao duhovni prinos različitih epoha općemu razvoju čovječanstva. I. Kant objašnjava ga u vezi s »tajnim planom« prirode koji vodi uspostavljanju racionalnoga građanskog poretka. Na tim postavkama G. W. F. Hegel gradi radikalnu filoz. konstrukciju napretka, po kojoj je napredak samorazvoj duha u vremenu. Budući da je bit duha sloboda, osnovna je tema povijesti napredak u ljudskoj slobodi, što se ostvaruje u sukcesivnim tipovima društvene organizacije. No uz progresističke koncepcije javljaju se i shvaćanja, kao npr. Vicovo cikličko poimanje povijesti, po kojima se napredak ne proteže cijelom širinom razvoja čovječanstva, već nove epohe započinju involucijom degeneriranih oblika ranijih epoha, a tijek njihova uspona sadrži ujedno i klicu budućega propadanja. Nihilizam je razvio teoriju »vječnoga vraćanja jednakoga« (F. Nietzsche), a O. Spengler i A. Toynbee poriču mogućnost napretka u povijesti. Nasuprot tomu, K. Marx promatra napredak kao proces oslobađanja čovjeka od otuđujućih društv. odnosa putem vlastitoga rada (društveno-polit. emancipacija) i revolucionarnoga razvoja industr. društva (gospodarska emancipacija). Nakon Ch. Darwina i T. Haeckela, posebice kod J. S. Huxleyja, razvija se teorija »evolucijskoga progresa« koja smatra da čovjek preuzima i dalje provodi tijek evolucije, čime ujedno sam kulturni napredak postaje posrednom tvorevinom evolucijskoga napretka. Prosvjetiteljsko bezgranično povjerenje u um i u mogućnost beskonačnoga tehničko-znanstv. napretka dobiva svoju radikalnu kritiku posebice u fenomenologiji (E. Husserl, M. Heidegger) i kritičkoj teoriji društva (M. Horkheimer, T. W. Adorno), koja u napretku suvremene znanstveno-tehničke civilizacije vidi »težnju k samouništenju«.