N. 1. Devetnaesto slovo hrvatske abecede i trinaesto latinske, za sonant /n/, silabičkoga imena en. Oblikovni kontinuitet možemo pratiti sve do ranosemitskoga nun, okomite, dvostruko zavijene linije, što se dalje izvodi prema egip. hijeroglifu, s ukošenom valovitom linijom, koji je predstavljao zmiju. U starohebrejskom i aramejskom pismu slovni se oblik pojednostavnjuje, uspravlja, zavoji se znatno ublažavaju. U ranome grčkom pismu samo se po manjku jednoga zupca razlikuje od istodobnoga slova M. Tek se u klasičnom grčkom alfabetu, od V/IV. st. pr. Kr., duga lijeva linija ustalila kao usporedna liniji na desnoj strani slova. Kroz povijest grčkog pisma razlikovao se nagib poprečne crtice; u srednjem vijeku, kada je i ovo slovo preneseno u ćirilicu (→ naš), nije rijedak ni posve vodoravan položaj. U italičkim pismima naizmjence se pišu stariji nesimetrični i mlađi simetrični oblici, a u klasičnoj se rim. kapitali stabilizirao oblik iz klasičnoga grčkog pisma, kakav se piše i u suvremenoj latiničkoj majuskuli. Minuskulni oblik kakav danas poznajemo, gdje umjesto dijagonale stoji povišena polukružna spojna linija, koja se priljubljuje uz gornju granicu unutrašnjega slovnog polja i koja se okomito spušta na desno, zapaža se već u rim. kurzivnoj minuskuli. Taj se oblik nije, osim u stupnju oblosti i uglatosti oblika i u izduženosti, znatnije mijenjao kroz povijest. Suvremena paleografija odbacuje veze glagoljičkoga slova naš s latiničkim ili grčkim oblikom.
Kroz povijest hrvatskoga latiničkog pravopisanja jedina je osebujnost u pisanju slova n natpisna kratica u obliku tilde, koju katkada pišu neki autori iz svih hrvatskih regija, osim Boke i Slavonije, od XVI. do polovice XVIII. st., iznad vokala ispred izostavljenoga n.
U hrvatskome je n alveolarni (nadzubni) nazalni (nosni) sonant. Neki govornici taj glas izgovaraju kao dentalni (zubni) sonant. Fonem /n/ u hrvatskom jeziku stoji u oprjeci spram dvousnenoga nazalnog sonanta /m/ po mjestu tvorbe, a od zatvornog suglasnika /d/ razlikuje se u prvom redu obilježjem nazalnosti. Fonem /n/ ima kao alofon velarni (mekonepčani) nazalni sonant [ŋ], koji se ostvaruje ispred velarnih suglasnika /k/ i /g/, npr. u riječima tanko i mango. Hrvatski glas n postao je od praslavenskoga i indoeur. *n, npr. u riječi nov < praslav. *novъ (rus. novyj) < indoeur. *newos (lat. novus). U hrvatskome n dolazi i u mnogobrojnim posuđenicama iz drugih jezika: norma (< lat.), nafta (< grč.), nišan (< tur.), negliže (< franc.), nokaut (< engl.), itd. Slogovno *n, koje je postojalo u indoeur. prajeziku, u praslavenskom se većinom odrazilo kao *ę (»nazalno e«). U hrvatskome je praslavensko *ę dalo e, kao u riječi pamet < prasl. *pa-mętь < indoeur. *mntis (lat. mens, genitiv mentis: um).
2. U matematici, znak (N) za skup prirodnih brojeva; znak (n) za prirodni broj (latinski naturalis numerus).
3. U mjeriteljstvu, (N) znak za mjernu jedinicu njutn; (n) znak za decimalni predmetak nano-.
4. U kemiji, (N) simbol za dušik (latinski nitrogenium).
5. U geografiji i na kompasima, međunarodna oznaka (N) za sjever (prema engleskom North), odnosno sjevernu geografsku širinu.
6. U fizici, znak (N) za brojnost; znak (NA) za Avogadrovu konstantu; znak (n) za količinu tvari i indeks loma.
