mehanizam (engl. mechanism, prema grč. μηχανή: stroj), mehanička naprava ili njezin dio koji se sastoji od pokretnih elemenata, međusobno tako povezanih da se pokretanjem jednoga uzrokuje gibanje ostalih; služi za prijenos i pretvorbu jedne vrste gibanja u drugu vrstu gibanja. U mehanici, mehanizmi se proučavaju kao sustavi međusobno povezanih pokretnih tijela – članova mehanizama, od kojih je jedan nepomičan, a prijenos gibanja, odn. silâ ili momenata odvija se s pogonskoga člana na izvršni (radni) član. Članovi su međusobno povezani vezama kojima se ujedno omogućuje određeno relativno gibanje jednoga člana u odnosu na drugi; dva međusobno povezana člana nazivaju se kinematičkim parom. Kinematički parovi razlikuju se već prema vrsti veze, odn. prema tomu koliko im ona dopušta stupnjeva slobode gibanja (nevezano, tj. slobodno tijelo u prostoru ima ukupno šest stupnjeva slobode gibanja: tri komponente translacije i tri rotacije). Najmanji broj stupnjeva slobode imaju rotacijski, translacijski i vijčani kinematički parovi (jedan), a najveći ih broj (pet) ima kinematički par što ga čine dva člana u slobodnom dodiru u prostoru.
Mehanizmi se prema funkcionalnoj namjeni i konstrukcijskim karakteristikama dijele na: zglobno-polužne mehanizme, krivuljne mehanizme, mehanizme za prijenos rotacijskoga gibanja i mehanizme sa savitljivim ili tekućim članovima. Zglobno-polužni mehanizmi imaju za članove poluge, međusobno povezane zglobovima. Jedan je od najjednostavnijih takvih mehanizama zglobni četverokut, koji se sastoji od četiriju članova međusobno povezanih rotacijskim zglobovima. Promjenom duljina pojedinih članova i zamjenom nepomičnoga člana (inverzijom) mogu se kod toga jednostavnog mehanizma ostvariti različita gibanja pogonskog i radnog člana. Krivuljni mehanizmi nalaze vrlo široku primjenu kod različitih tehnoloških procesa. Prijenos gibanja ostvaruje se dodirom pogonskog i radnoga člana, a odabirom oblika pogonskoga člana (grebena) mogu se ostvariti gotovo sve vrste gibanja koje se pojavljuju u tehničkoj primjeni. Mehanizmi za prijenos rotacijskoga gibanja vrlo često imaju za članove zupčanike, remenice, tarenice. Kod običnih zupčaničkih mehanizama zupčanici rotiraju oko nepomičnih osi, dok kod planetarnih mehanizama planetarni zupčanici rotiraju oko osi koja također rotira oko druge osi te tako izvode tzv. epicikličko gibanje. Primjenom planetarnih prijenosnika mogu se ostvariti vrlo veliki prijenosni omjeri uz pomoć malog broja zupčanika. Epiciklički prijenosnici s više stupnjeva prijenosa nazivaju se diferencijalima.
Jednostavni mehanizmi potječu još iz staroga vijeka, kada su izumljene prve poluge, koloturi i zupčanici. Poznati matematičari i fizičari iz III. st. pr. Kr. konstruirali su i analizirali takve jednostavne naprave, pa je tako, npr., Arhimed bio autor prvih rasprava o poluzi i koloturu, a još se i danas primjenjuju njegove konstrukcije koloturnika i vijčane cijevi za crpljenje vode. Tijekom vremena razvijani su i usavršavani različiti mehanizmi, a njihov je razvoj doživio uzlet početkom industrijalizacije u XIX. st., kada su se počeli i sustavno znanstveno obrađivati u sklopu teorije mehanizama, zasebne discipline mehanike.
