struka(e): arheologija
ilustracija
ARHEOLOGIJA, mjerenja prije iskopavanja u sjevernom Sudanu
ilustracija
ARHEOLOGIJA, pokop u žari, Grčka, VIII. st. pr. Kr.
ilustracija
ARHEOLOGIJA, sondiranje terena, Munhatta, Izrael
ilustracija
ARHEOLOGIJA, zračna snimka ostatka rimske vile, Vaux-sur-Somme, Somme

arheologija (grč. ἀρχαıολογία, od ἀρχαῖος: prastar, drevan i -λογια: -logija), znanost koja na ostatcima materijalne kulture pronađenima u zemlji sustavnim iskapanjima određenom metodom ili slučajnim nalazima u zemlji ili na površini zemlje, objašnjava i rekonstruira način života i kulture starih civilizacija. Sama riječ arheologija (starinarstvo) bila je u Grčkoj u uporabi još u antičko doba za starinu i prošlost. Rimljani su za taj pojam imali svoju riječ: antiquitates (u značenju: starine). Iz antike potječe i naziv i pojam antiquarius za onoga koji proučava stari način pisanja i govora. Potkraj srednjega vijeka koristi se naziv i pojam res antiquaria za proučavanje starih spomenika. Tek od XVII. st. (Jacques Spon) riječ arheologija koristi se u suvremenom značenju. Sve do XIX. st. arheologija je bila usredotočena na istraživanja klasičnih (grčkih i rimskih) te egipatskih starina. U XIX. st. arheologija proširuje svoje zanimanje, kako vremenski (od pojave čovjeka na Zemlji), tako i prostorno (proučavanjima niza starih civilizacija u Africi, Aziji, Americi). Širenjem znanstvenih obzora postupno nastaju nove arheološke discipline. Ostatci materijalne kulture koju arheolozi otkrivaju te zaključci do kojih dolaze proučavanjima arheološke građe služe drugim znanstvenim područjima kao podloga za njihova istraživanja: povjesničarima umjetnosti za rekonstrukciju razvoja umjetnosti od njezinih prapočetaka od staroga kamenog doba nadalje; sociolozima za proučavanje društvenih odnosa i (pravnih) normi uobičajenoga ponašanja iščezlih kultura i civilizacija o kojima ili nisu postojala pisana vrela, ili su ona tijekom vremena propala, ili, ako su djelomice i sačuvana, nisu dostatna za stvaranje utemeljenih zaključaka; antropolozima za proučavanje čovječjega fizičkog razvoja, a posebice povjesničarima za upoznavanje onih razdoblja prošlosti za koja ili ne postoje pisana vrela ili su, ako i postoje, manjkava. Za spomenuta znanstvena područja, kao i neka druga, arheologija je pomoćna znanstvena disciplina. Sama se pak arheologija u prosudbi istraživanih ostataka materijalne kulture služi rezultatima drugih znanosti (primjerice geologije, fizike, kemije, antropologije, paleobotanike) te suvremenim tehničkim pomagalima (različitim fotografiranjima, ronilačkom opremom za hidroarheologiju, fotografiranjem iz zraka i sl.). U određivanju arheoloških nalaza razvilo se više metoda.

Komparativna (tipološka) metoda imala je u razvoju arheologije istaknutu pa i prenaglašenu ulogu. Temelji se na utvrđivanju karakterističnih pojavnosti na jednom lokalitetu, u kulturnoj skupini ili pojedinačnom arheološkom nalazu, te se utvrđene sličnosti i različitosti uzimaju u obzir prilikom datiranja arheoloških nalaza na drugome lokalitetu. I danas je nezamjenjiva, u kombinaciji s drugim metodama, pri određivanju kulturnoga i relativnoga kronološkog datiranja arheoloških nalaza.

Stratigrafska metoda raščlambom okomitog presjeka, tj. stratigrafskog profila sonde, proučava geološka (i kulturna) taloženja zemljanih slojeva te dolazi do spoznaja o njihovoj debljini, sastavu, slijedu prirodnih zbivanja i ljudskog utjecaja ili tragova na tako istraživanom arheološkom lokalitetu.

Dendrokronologija utvrđuje starost mjerenjem godova na presjeku drveta iz različitih vremenskih razdoblja, a dobivenim dendrogramom rekonstruiraju se klimatske promjene na određenom području. Tako dobivene vrijednosti mogu se primijeniti za datiranje drveta pronađena na arheološkom nalazištu.

Makropaleobotanička metoda temelji se na istraživanju fosilne flore (listova, plodova i drveća).

Mikropaleobotanička metoda temelji se na istraživanju peluda i sporȃ.

Radiokarbonskom metodom utvrđuje se starost organske tvari na temelju omjera između količine stabilnog ugljika C12 i C13 i radioaktivnog izotopa ugljika C14. Prestankom života organizam više ne unosi u sebe ugljik, a količina se radioaktivnoga C14 smanjuje.

Aerofotografiranje. Analizom zračnih snimaka zemljišta mogu se otkriti temelji zgrada i drugih spomenika pod zemljom, koji se teško mogu uočiti rekognosciranjem. Na taj su način na ušću rijeke Po u Italiji 1956. otkriveni ostatci grčko-etrurskoga grada Spine te niz drugih nalazišta, posebice u Engleskoj i Italiji. Tijekom II. svjetskog rata sustavno je snimljena istočna jadranska obala (J. Bradford).

Fotografska sonda. Talijanski inženjer C. M. Lerici, u istraživanju etrurskih grobova, primijenio je 1960-ih fotografsku sondu kojom je prije arheoloških iskapanja snimao unutrašnjost neistraženih grobova.

Sustavna arheološka iskapanja prati temeljita dokumentacija, fotografiranje nalaza in situ (u iskonskom položaju), označivanje nalaza te prijenos pokretnih nalaza u muzejska spremišta, gdje se naknadno istražuju. S kronološkoga gledišta, za europsko obzorje arheologija se dijeli na prapovijesnu, klasičnu, ranokršćansku i srednjovjekovnu.

Prapovijesna arheologija razvija se od početka XIX. st., a prema danskim arheolozima C. J. Thomsenu i J. J. A. Worsaaeu kronološki je podijeljena na tri velika razdoblja, kameno, brončano i željezno, i ta se podjela uglavnom održala sve do sada s još dodatnim poddiobama. Kameno doba dijeli se na starije kameno (paleolitik), srednje (mezolitik) i mlađe kameno doba (neolitik). Bakreno doba (eneolitik) prijelazno je razdoblje iz kamenih u kovinske civilizacije, tj. između mlađega kamenoga u brončano doba. Željezno doba dijeli se u starije (halštatsko) i mlađe (latènsko). Prapovijesna arheologija istražuje prošlost ljudskog roda kao i razvoj civilizacija i kultura kroz kamena i prapovijesna kovinska razdoblja.

Klasična arheologija istražuje ostatke materijalne kulture grčko-rimske civilizacije. Zanimanje za klasičnu starinu, prvotno rimsku, a zatim i grčku, nastalo je u doba humanizma i renesanse (F. Petrarca, F. Brunelleschi, M. Marulić). Unatoč tomu, utemeljiteljem klasične arheologije drži se njemački arheolog J. J. Winckelmann (1717–68). Najveći uspon postigla je u XIX. st., kada se utemeljuju muzeji klasičnih starina, započinju sustavna arheološka iskapanja antičkih gradova, otkriva se i istražuje kretsko-mikenska kultura i civilizacija. U tom stoljeću započinje objelodanjivanje temeljnih djela: Zbirke grčkih natpisa (Corpus inscriptionum Graecarum, Berlin, 1828) i Zbirke latinskih natpisa (Corpus inscriptionum Latinarum, Berlin, 1863). U XX. st. nastavljaju se već prije započeta arheološka iskapanja; započinju nova iskapanja na mnogobrojnim važnim antičkim nalazištima, također i na nalazištima u rimskim pokrajinama. Tako se istražuju Salona (Solin), Sirmium (Srijemska Mitrovica), Cibalae (Vinkovci), Vindobona (Beč), Aquincum (pokraj Budimpešte) i dr. Istražuju se limes i provincijske kulture. Važan prinos klasičnoj arheologiji dala su istraživanja i radovi H. Schliemanna, W. Dörpfelda, A. Conzea, E. Curtiusa i niza drugih istraživača.

Ranokršćanska arheologija istražuje ostatke materijalne kulture kršćanskih obilježja. Njezin se razvoj može pratiti od XVI. st., kada nastaje povećano zanimanje za kršćanske starine općenito, posebice nakon otkrića katakombi 1578. Sredinom XVIII. st. u Vatikanu se uređuje prvi muzej kršćanskih starina. Znanstveno usmjerenje ranokršćanskoj arheologiji daje G. B. de Rossi (1822–94), vrstan epigrafičar, istraživač katakombi i utemeljitelj časopisa Bollettino di archeologia cristiana. Uz ranokršćansku arheologiju razvija se i kršćanska epigrafika, koju utemeljuje J. Gruyter (1560–1627). Najvrsniji istraživač ranokršćanske arheologije u Hrvatskoj bio je Frane Bulić.

Srednjovjekovna arheologija istražuje i analizira ostatke materijalne kulture iz razdoblja od seobe naroda do kasnoga srednjeg vijeka, pa se raščlanjuje na regionalne ili etničke arheologije.

Osim kronološke podjele, arheologija se dijeli još i s drugih motrišta, posebice regionalnih i etničkih.

Egiptologija istražuje ostatke egipatske kulture, a razvija se od Napoleonova vojnog pohoda na Egipat (1798–1801), kada su se mnogobrojni stručnjaci zainteresirali za egipatske spomenike. Otkriće dvojezičnog natpisa u mjestu Rosetti (Rashīd), pisanog usporedno hijeroglifima, egipatskim demotskim i grčkim pismom, omogućilo je J. F. Champollionu odgonetavanje hijeroglifa. Daljnjemu razvoju egiptologije znatno su pridonijeli R. K. Lepsius, H. K. Brugsch, G. Maspero, W. M. F. Petrie i dr.

Etruskologija istražuje prošlost Etruščana, staroga naroda na širem području suvremene Toskane. Mnogobrojni etrurski spomenici otkriveni su već u doba renesanse. Na razvoj etruskologije znatno je utjecao Th. Dempster djelom O kraljevskoj Etruriji (De Etruria regali), koje mu je tiskano posmrtno (1723–24). Nakon toga osnovana je Accademia Etrusca Cortonese. Već 1739. počela su iskapanja u Volterri. U XIX. st. sustavno se iskapa niz etrurskih nekropola (Tarquinii, Vulci, Chiusi, Caere, Cortona). Temelje etruskologije, kao znanstvene discipline, postavili su W. Decke, G. Micali i F. Inghirami. Najvažniji muzeji etrurskih starina nalaze se u Rimu i Firenci; u Arheološkome muzeju u Zagrebu čuva se najdulji natpis na etrurskom jeziku.

Orijentalna arheologija istražuje prošlost starih naroda i njihovih kultura na Bliskom istoku – Aramejaca, Asiraca, Babilonaca, Elamaca, Hetita, Kanaanaca, Sumerana i dr. Arheološka istraživanja započela su ondje već sredinom XIX. st., a istaknut prinos orijentalnoj arheologiji dali su P. E. Botta (Khorsabad u Iraku i Kujundžik u Ninivi); A. H. Layard, otkrićem ostataka Ašurbanipalove knjižnice u Ninivi; R. Koldewey, istraživanjima u Babilonu; C. L. Woolley, istraživanjima u Nubiji i Uru Kaldejskome.

Biblijska arheologija čini posebnu granu orijentalne arheologije, a bavi se identificiranjem biblijskih navoda, posebice gradova i naselja, tj. topografijom Palestine, židovskim lutanjima po pustinji te općenito njihovom vjerskom i političkom prošlošću do kraja antičkog razdoblja. Biblijska arheologija razvija se od XVI. st., a novo razdoblje započinje u XIX. st. Istaknute prinose biblijskoj arheologiji dali su W. F. Albright, A. Delitzch, R. A. St. Macalister, J. B. Pritchard, H. Winckler i dr.

Slavenska arheologija istražuje ostatke materijalne kulture i etnogenezu slavenskih naroda. Kao znanost razvija se od sredine XIX. st. Istaknuti prinos slavenskoj arheologiji dao je češki arheolog L. Niederle svojim istraživanjima slavenskih starina i etnogeneze Slavena; važno mu je djelo Priručnik slavenske arheologije (Rukovět slovanské archeologie, 1931). Istaknute prinose slavenskoj arheologiji dali su još češki arheolozi J. Eisner, nasljednik L. Niederlea, J. Poulík te I. Borkovský, zatim poljski arheolozi J. Kostrzewski i R. Jakimowicz; ruski A. P. Smirnov, B. A. Ribakov, P. N. Tretjakov; bugarski K. I. Mijatev; slovenski J. Korošec, J. Kastelic. Prinose poznavanju bosanskohercegovačkoga srednjovjekovlja dali su Ć. Truhelka, A. Benac, Đ. Basler, I. Čremošnik, N. Miletić, M. Vego, Š. Bešlagić, P. Anđelić.

Starohrvatska arheologija razvijala se kao posebna grana slavenske arheologije, a istražuje ostatke materijalne kulture hrvatskih naroda kao i njegovu etnogenezu. Istaknuti rezultati postignuti su istraživanjima starohrvatskih nekropola, crkava, nakita i dr. Utemeljitelj je starohrvatske arheologije Lujo Marun (1857–1939), a istaknute prinose dali su F. Bulić, F. Radić, L. Jelić, Š. Ljubić, L. Katić, Lj. Karaman, S. Gunjača, Z. Vinski, J. Belošević i dr. Godine 1895. pokrenut je u Kninu časopis Starohrvatska prosvjeta.

Američka arheologija. Sredinom XIX. st. J. L. Stephens, svojim otkrićima važnih spomenika iz pretkolumbovskog razdoblja u Meksiku i Srednjoj Americi, utemeljuje američku arheologiju. Daljnja istraživanja u Meksiku, Srednjoj Americi te sjevernom dijelu Južne Amerike otkrila su postojanje iznimno razvijenih kultura Olmeka, Tolteka, Azteka, Maya, Inka i drugih naroda koji su živjeli na tim prostorima.

Kineska arheologija ima dugu (gotovo tisućgodišnju) tradiciju, ako se uzimaju u obzir ilustrirani katalozi starina iz razdoblja dinastije Sung (960–1279).

Indijska arheologija razvija se od XIX. st. Na lokalitetima Harappa, na rijeci Ravi u Punjabu, i Mohenjo Daro, na donjem toku Inda (Pakistan), utvrđeni su važni nalazi kulture Inda.

Podmorska arheologija (hidroarheologija) istražuje arheološke spomenike na morskome dnu te na dnu rijeka i jezera, koji su onamo dospjeli ili potonućem (morske) obale (a time i priobalnih naselja) ili potonućem brodova (i tereta na njima, kao što su amfore i sl.). Arheološka istraživanja pod morem obavljaju posebno opremljeni brodovi kao i ekipe opremljene ronilačkom opremom, fotoaparatima za podmorska snimanja, aspiratorima za uklanjanje nataloženoga mulja.

Uz arheologiju su se razvijale i posebne arheološke discipline, kao numizmatika, koja s nekoliko motrišta proučava stari novac različitih naroda i razdoblja; epigrafika, koja se bavi iščitavanjem te raščlambom (starih) natpisa pronađenih na kamenu ili drugom čvrstom materijalu. Postoje još i neke druge discipline koje se vežu ili se mogu vezati uz arheologiju, kao keramografika, koja istražuje keramiku i sve što je na njoj likovno ili plastično izvedeno; sfragistika (sigilografika), koja se bavi pečatima.

Citiranje:

arheologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 17.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/arheologija>.