logor (njem. Lager: tabor), mjesto na koje se dovode osobe što su ih vojne, policijske ili druge vlasti, skupine ili pojedinci internirale zbog njihovih nacionalnih, etničkih, vjerskih, rasnih, političkih, socijalnih i drugih pripadnosti i uvjerenja, ili pak zbog ratnih sukoba i radi sprječavanja humanitarnih katastrofa; privremeno uređeno mjesto u prirodi za smještaj vojnika, alpinista, istraživača itd.
Izbjeglički logori mjesta su na kojima se skupljaju izbjeglice (raseljene osobe) koje obično pred ratnim sukobima, prirodnim i drugim katastrofama bježe u susjedne države kako bi se zaštitile od zarobljavanja ili uništenja. Nakon II. svj. rata u nekim eur. državama (Austrija, Italija, Njemačka) organizirala su se sabirna mjesta u kojima su okupljani politički emigranti i raseljene osobe, a na području cijele Europe bilo je više od 12 mil. izbjeglica. Ratovi koji su se na kraju XX. st. vodili u Europi, Aziji i Africi doveli su do vala izbjeglica na području bivše Jugoslavije, Male i srednje Azije (Irak, Afganistan), zapadne, središnje i ist. Afrike (Ruanda, Burundi, NR Kongo, Somalija, Etiopija, Eritreja, Sijera Leone, Liberija…) i uspostavljanja velikoga broja izbjegličkih logora. Za vrijeme operacije Pustinjska oluja 1991. u Turskoj je npr. organizirano više logora za gotovo 500 000 izbjeglih Kurda sa sjevera Iraka. Za organizaciju uspostavljanja, djelovanja i upravljanja logorima načelno je ovlašten UN i njegov Visoki povjerenik za izbjeglice. Status i prava izbjeglica uređeni su Ženevskom konvencijom o izbjeglicama iz 1951. i dodatno mandatom misije UN-a. Izbjeglički logori uspostavljaju se radi organiziranoga pružanja humanitarne pomoći (smještaja, prehrane, liječenja), lakšega praćenja broja i stanja izbjeglica te lakše i brže repatrijacije nakon smirivanja stanja u njihovim matičnim državama. Kao podvrsta izbjegličkih logora postoje i tranzitni logori, u koje se smještaju izbjeglice na putu prema svojim domovima.
Koncentracijski logori mjesta su masovnoga zatočenja civilnoga stanovništva. (→ koncentracijski logori)
Zarobljenički logori posebno su izgrađena i fizički čuvana mjesta za smještaj ratnih zarobljenika na temelju međunarodnoga ratnoga prava. Budući da su izravno vezani za ratni sukob, a ratovi se vode stoljećima, smatraju se najstarijom vrstom logora. Prava ratnih zarobljenika u logorima rješavana su, međutim, tek Haškim konvencijama o ratnom pravu (1899. i 1907) (→ haške konvencije) i Ženevskim konvencijama o postupanju s ratnim zarobljenicima (1929. i 1949) (→ ženevske konvencije).
Prema do sada prikupljenim podatcima, za vrijeme Domovinskoga rata (→ domovinski rat) na zaposjednutom području RH te na području SR Jugoslavije i BiH bilo je organizirano više od 300 manjih i većih logora. U većinu logora zajedno su, bez kriterija, bili smještani ratni zarobljenici i civilno stanovništvo, radno sposobni, žene i djeca, pripadnici drugih nacionalnosti, ali i neistomišljenici iz vlastita naroda. Osim logora koje su osnivale državne vlasti bilo je i niz privatnih logora, koje su osnivali pojedinci i interesne skupine kako bi zatočene upotrebljavali u prvom redu kao besplatnu radnu snagu bez ikakvih prava i zaštite.
