lav (Panthera leo), zvijer iz por. mačaka (Felidae). Velika, snažna i okretna životinja, krupne i široke glave, koja je u mužjaka obrasla grivom; udovi su vitki s oštrim pandžama. Tijelo mu je pokriveno kratkodlakim, jednoličnim, riđim krznom; na kraju repa pramen je dugih dlaka s rožnatom bodljom u sredini. Lav je dug od 1,8 do 2,1 m bez repa (do 1 m), visok 1,2 m, težak do 230 kg. Ženka je manja (duga 1,5 m; visoka do 1 m) i lakša (do 180 kg). Živi po stepama i savanama, a izbjegava guste prašume. Jedina je mačka koja živi u čoporu. Čopor (prosječno 15 jedinki) sastoji se od nekoliko generacija ženki, njihovih mladunaca i jednoga do dva mužjaka, koji brane čopor i pare se sa ženkama. Čopor živi na području od 20 do 400 km², ovisno o brojnosti plijena. Love većinom skupine ženki, a najčešći su plijen zebre, gnuovi, impale i dr. antilope. U nestašici se hrane i sitnijim sisavcima i strvinom. Lav u divljini živi 8 do 10 (ugl. zbog čovjekova djelovanja), a u zatočeništvu 25 do 30 godina. U prirodi se pari svake druge godine. Lavica koti 2 do 3 mlada nakon tri i pol mjeseca trudnoće. Lav je u kasnom pleistocenu bio raširen u Sjevernoj Americi, Africi, na Balkanu, preko Anatolije i Srednjeg istoka do Indije. Iz Sjeverne Amerike nestao je prije 10 000 god., s Balkana prije 2000 god. a iz Palestine za križarskih ratova. Danas je u Aziji gotovo istrijebljen, a u nac. parku Gir na poluotoku Kathiavar (sjeverozap. Indija) zaštićeno žive posljednji čopori podvrste Panthera leo persica. U sjev. je Africi istrijebljen, a u Africi južno od Sahare potkraj XX. st. sveden je na nekoliko desetaka tis. jedinki. Lavovi izvan nac. parkova ubrzano su gubili stanište zbog širenja poljoprivr. zemljišta pa je njihov opstanak ugrožen.
U likovnim umjetnostima različitih naroda i kultura lav je jedan od najčešćih simboličnih likova u funkciji čuvara i branitelja, od mikenskih Lavljih vrata i asirskih palača do srednjovjekovnih crkvenih portala (cijela figura ili samo glava). U toj funkciji (po legendi on spava otvorenih očiju) prihvatila ga je i kršćanska ikonografija, u kojoj je atribut različitih svetaca (Jeronima, Ignacija Antiohijskoga, Eufemija, evanđelista Marka). Kao simbol hrabrosti lik lava provlači se stoljećima u umjetnosti, od groba Tebanaca, palih kraj Heroneje 338. pr. Kr., preko srednjovj. nadgrobnih spomenika i figura u grobovima sve do novijega doba. U antičkim kulturama Bliskog istoka lav je dobio fantastične oblike (sfinga – lavlje tijelo i ljudska glava; orao s lavljom glavom).
U mitskoj simbolici lav predstavlja snagu; vladari, heroji, bogovi i božice prikazivani su kao lavovi, pobjednici ili krotitelji lavova, indijska božica Durgā jaše na lavu. U Mitrinu kultu lav je simbol sunca, Kibelini svećenici i svećenice pripitomljuju lavove i uprežu ih u kola. U biblijskoj i kršćanskoj simbolici lav se pojavljuje kao simbol judejskoga plemena i kralja, kao simbol Krista, »lava iz plemena Judina«, apostola, itd. Kao antiteza, on je i simbol neprijatelja, neprijateljskih vladara, đavla, inkarnacija oholosti i pakla. U antičkim basnama lav je kralj životinja; u srednjovjekovnoj heraldici često je na grbovima.
