lakat.
1. U anatomiji (lat. cubitus), dio ruke na prijelazu nadlaktice u podlakticu. Koštanu osnovu lakatnoga zgloba čine donji kraj nadlaktične kosti (humerusa) i gornji dijelovi lakatne kosti (ulne) i palčane kosti (radijusa). Na donjem kraju nadlaktične kosti dvije su postranične izbočine, ulnarni i radijalni epikondil, na kojima se hvataju, odn. s kojih polaze snažni mišići. Njihovim prenaprezanjem može na epikondilima nastati bol uz znatne smetnje funkcije (→ epikondilitis). Kretnje su u zglobu lakta pregibanje (fleksija) i pružanje (ekstenzija), a izvode ih mišići, među kojima su važni pregibač, dvoglavi mišić nadlaktice (→ biceps), i pružač, troglavi mišić nadlaktice (→ mišićni sustav).
2. U mjeriteljstvu, prastara mjerna jedinica duljine, osnovana na prirodnoj mjeri, duljini ljudske ruke od lakta do vrha prstiju. Vrijednost joj je bila promjenljiva u različito doba, na različitim mjestima i za različita dobra. U starome vijeku u bliskoistočnim kulturama lakat je bio duljine oko 40 do 60 cm, a u Europi su se u srednjem vijeku rabili laktovi duljine oko 40 do 80 cm. Dubrovački lakat, zakonita jedinica duljine Dubrovačke Republike, bio je određen duljinom desne ruke na kipu viteza Orlanda, ponovljen dužinom urezanom u podnožje Orlandova stupa, duljine 51,2 cm. Lakat Hrvatskoga primorja bio je dug 58,4 cm, riječki lakat za svilu 63,1 cm, a za ostale tkanine 68,5 cm. U nas su se rabili i njemački lakat (njem. Elle), duljine oko 77,8 cm, venecijanski lakat (dulji 66,7 do 68,6 cm i kraći 62,5 do 63,9 cm), te turski laktovi ili aršini (graditeljski oko 75 cm, trgovački oko 68 cm i krojački oko 65 cm). Nazivao se i rif ili ref (prema mađarskom rőf).
