Kulin, bosanski ban (?, oko 1170 – ?, oko 1204). Na vlast je došao kao privrženik bizantskog cara Emanuela I. Komnena. Uspio je osloboditi Bosnu bizantskoga vrhovništva, ali je bio u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kralju Beli III. Godine 1189. izdao je povelju kojom je, uz određenu nadoknadu (poklon), dopustio dubrovačkomu knezu Krvašu i dubrovačkim građanima slobodu kretanja po svoemu vladaniju, što je označilo početak jačanja gospodarskih veza između Bosne i Dubrovnika. U toj se ispravi naziva gospodar Bosne (dominus Bosnae). Potkraj XII. st. njegovo ime vezuje se uz širenje krivovjerja u Bosni (→ crkva bosanska). Godine 1199/1200. dukljanski vladar Vukan izvijestio je papu Inocenta III. da se u Bosni naselio velik broj heretika te da je uz krivovjerje pristao i sam Kulin. Godine 1200. papa Inocent III. poručio je hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku Arpadoviću da je Kulin dao utočište i zaštitu velikomu broju krstjana, koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira. Istim je pismom papa zatražio od Emerika da Kulina i krstjane istjera iz Bosne, ako ne odustanu od krivovjerja. Inocent III. poslao je potom u Bosnu svojega legata Ivana de Casamarisa, koji se 1203. na Bilinu polju sastao s banom Kulinom i starješinama »bosanskih krstjana«. Tom je prilikom nastala isprava poznata kao bilinopoljska abjuracija, kojom su se »bosanski krstjani« na čelu s Kulinom javno odrekli krivovjerja i raskola.
