kečua (kečuanski jezici, španj. quechua), nekoliko bliskosrodnih jezika koji se govore uz pacifičku obalu Južne Amerike od juž. Kolumbije do sjev. Čilea. U literaturi se katkada pogrješno govori o jedinstvenome kečuanskom jeziku, jer između govornika sjevernih i juž. kečuanskih jezika nema međusobnog razumijevanja, no susjedni su dijalekti pojedinih jezika vrlo slični, tj. postoji dijalekatski kontinuum. Ukupan broj govornika kečuanskih jezika procjenjuje se (potkraj XX. st.) na približno 8,5 milijuna. Najbrojniji su govornici središnjega ili južnobolivijskoga kečuanskoga (oko 3,6 milijuna), a po broju slijede kuskanski kečua (u Peruu), ajačukanski kečua, čimborasanski kečua (u Ekvadoru) i drugi manji jezici. Prema nekim mišljenjima kečuanski jezici dio su veće kečumaranske porodice, u koju bi se uz njih svrstavali ajmar(an)ski jezici sjev. Čilea. Ta je pretpostavka za sada nedokazana, ali se čini vrlo vjerojatnom. Kečuanskim govori oko 42% stanovnika Ekvadora, no jedino u Peruu kuskanski kečua ima službeni status (uz španjolski). Tim su oblikom kečuanskoga govorili Inke, nositelji prastare južnoamer. civilizacije. Kečuanski su vrlo rano počeli proučavati kršć. misionari, koji su sastavili i prvu gramatiku kuskanskoga kečuanskog iz 1560. god.
U tipološkom pogledu kečuanski jezici odlikuju se samoglasničkim sustavom sa samo tri samoglasnika (a, i, u, drugi samoglasnici dolaze samo u posuđenicama). Sufiksalni su i imaju razvijenu padežnu fleksiju, a na glagolu kategoriju vida (aspekta) i evidencijala (mora se izraziti odakle se zna da se radnja glagola vrši, odn. na osnovi čega se u to vjeruje). Glagoli se sprežu u licu subjekta i objekta, a zamjenice poznaju razliku inkluziva (kada je sugovornik uključen u značenje »mi«) i ekskluziva (»mi« koje ne uključuje sugovornika). Poredak sintaktičkih kategorija većinom je S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).
