Janigro [jani:'gro], Antonio, talijanski violončelist i dirigent (Milano, 21. I. 1918 – Milano, 1. V. 1989). Studirao violončelo u Milanu (Gilberto Crepax) i usavršavao se u Parizu (Diran Alexanian). Od 1939. do 1955. bio profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Utemeljitelj, umjetnički voditelj i solist ansambla Zagrebački solisti (1954–68). Nakon odlaska iz Zagreba djelovao kao nastavnik u salzburškome »Mozarteumu«, na Visokoj školi za glazbu i predstavljačku umjetnost u Stuttgartu (1974–88), u Italiji, te kao voditelj više komornih sastava (Milano, Saarbrücken, Beograd, SAD). Janigro je 1950-ih i 1960-ih bio jedan od vodećih violončelista svijeta, a specijalizirao se za glazbu kasnoga baroka i klasicizma (interpretacije koncerata A. Vivaldija, L. Boccherinija, F. J. Haydna i dr., suite J. S. Bacha), u skladu s njegovom umjetničkom osobnošću koju odlikuju precizna i briljantna tehnika, kontroliran temperament, sublimirana subjektivnost te odmjerena no bogata zvukovnost. Kao dirigent njegovao je prije svega djela ranog i zreloga klasicizma (talijanski majstori, W. A. Mozart i dr.), ali i glazbene moderne (R. Strauss, D. Šostakovič, B. Bartók, B. Britten i dr.), a pod njegovim je vodstvom ansambl Zagrebačkih solista postigao svjetski ugled. Djelovao je i kao komorni glazbenik (s D. Lipattijem, I. Mačekom i dr.). Kao solist i dirigent nastupio je na mnogobrojnim turnejama i u vodećim koncertnim dvoranama po cijelome svijetu, a snimio je više od stotinu ploča od kojih se neke i danas, zbog svoje antologijske vrijednosti, pretiskuju u tehnici CD-a.
