Hum (Humska zemlja), povijesno područje današnje BiH kojim su u srednjem vijeku upravljale pojedine bosanske, hrvatske, crnogorske te srpske velikaške obitelji. Prvotno se prostiralo u slijevu lijevih pritoka Neretve, a u doba najvećeg opsega obuhvaćalo je područje današnje Hercegovine i dio jadranske obale, od Pelješca do Cetine. Najstarije vijesti o Humu donosi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio), gdje to područje naziva Zahumljem. On navodi Zahumljane kao dio vojske koja je sudjelovala na bizantskoj strani u franačko-bizantskom ratu 871. Prema Porfirogenetu, Zahumlje u polovici X. st. obuhvaća područje od Dubrovnika do Neretve, a u njemu spominje pet nastanjenih gradova – među ostalima Ston (Stagnon), Hum (Khloum) i Buna (Bona). Grad Buna nalazio se nad izvorom istoimene rijeke na mjestu današnjeg Blagaja, središta Humske zemlje. Pod knezom Mihajlom Viševićem u prvoj polovici X. st. Hum je bio samostalan, a knez Mihajlo spominje se među sudionicima crkvenog sabora 925. u Splitu uz hrvatskog kralja Tomislava. U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici XI. st. potpadao pod jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa. Prvotna jezgra Humskoga kneštva bila je Neretljanska kneževina, vladari koje su priznavali vazalni položaj prema susjednim moćnijim vladarima. Od 1040-ih cijelim Humom vladali su dukljanski vladari, potom je priznavao vlast hrvatskih vladara do 1102. Tijekom razdoblja samostalne vladavine humskih knezova u XII. st. područje njihove vlasti proširilo se prema zapadu, obuhvaćajući Imotski, i prema istoku, obuhvaćajući krajeve na lijevoj obali Neretve. Od polovice XII. st. spominju se i raški župani kao vladari cijele te oblasti. U to je doba, prema popu Dukljaninu, Humska zemlja (Chelmania) obuhvaćala devet župa kao i neka područja na desnoj obali donje Neretve. Miroslav, brat srpskog župana Stefana Nemanje, kao humski knez napadao je 1184. Dubrovnik i u pomorskoj bitki kraj Poljica bio poražen. Rat je završen 1186. mirovnim ugovorom. God. 1198. Humom je zavladao herceg Andrija II., ali je stvarnu vlast tijekom cijeloga XIII. st. obnašala domaća dinastija. Tako se početkom XIII. st. kao humski vladar spominje Petar, koji se naziva i »veliki knez humski«, potom njegov nećak Toljen, a nakon njegove smrti 1239. i »veliki knez« Andrija. Ta trojica humskih knezova bili su – ovisno o političkim prilikama – u prijateljskim ili neprijateljskim odnosima s dalmatinskim komunama, osobito sa Splitom i Trogirom. Od polovice XIII. st. spominje se Andrijin sin Radoslav, ali samo s titulom župana. On se 1254. očitovao kao »vjeran kletvenik (vazal) gospodinu kralju ugarskomu« i obećao je braniti Dubrovčane od srpskoga napada »i po moru i po suhu«. Na početku XIV. st. Humsko kneštvo osvojio je hrvatski velikaš i ban Pavao I. Bribirski, koji je vlast nad tom zemljom predao svojim vazalima, hrvatskoj plemićkoj obitelji Nelipčićima. O vlasti knezova Bribirskih nad Humom govori podatak iz 1305., prema kojem se Pavlov sin Mladin II. naziva »Hrvata i Bosne ban i vrhovni gospodin cijele humske zemlje«. Nakon njegova pada 1322. došlo je do slabljenja bribirske moći, što je iskoristio bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i 1326. ovladao Humom, a 1333. naziva se »ban Bosni i Usori i Soli i gospodin Humskoj zemlji«. I nakon vojnoga pohoda cara Dušana iz 1350. Humska zemlja ostala je u vlasti Kotromanića sve do 1357., kada je došla pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Nakon Ludovikove smrti 1382. Hum je postupno došao pod vlast bosanskog kralja Tvrtka I. Za njegove vladavine neko vrijeme funkciju vojvode Huma obnašao je Vlatko Vuković. U prvoj polovici XV. st. Hum je bio pod vlašću Kosača, vojvode Sandalja Hranića Kosače i njegova nasljednika hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji su uspjeli pokoriti humsku i trebinjsku vlastelu. O stvarnoj vlasti Kosačâ nad Humom u tom razdoblju svjedoči podatak iz 1444. da se Stjepan Vukčić Kosača, nećak Sandalja Hranića, naziva »gospodar Huma«. Kao posljedica uzimanja titule hercega 1448., a nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače počela se nazivati Hercegovinom.