Ho-Ši-Min (Ho Chi Minh, vijetnamski Hồ Chí Minh [ho: ći miń]; pravo ime Nguyễn Sinh Cung), vijetnamski državnik (Kim Lien, 19. V. 1890 – Hanoi, 2. IX. 1969). Od 1911. bio je mornar na francuskim trgovačkim brodovima, 1912–16. kao fizički radnik živio i u New Yorku, Bostonu i Londonu, a od 1917. u Parizu gdje se politički aktivirao kao socijalist pod imenom Nguyen Ai Quoc (Nguyễn Ái Quốc: Nguyen Patriot), te je 1919. bio na čelu skupine vijetnamskih patriota koja je uputila velikim silama na Versailleskoj mirovnoj konferenciji predstavku za prava autohtonih stanovnika Francuske Indokine (iako nije bila uvažena, predstavka je snažno potaknula vijetnamski oslobodilački pokret), a potkraj 1920. bio je među osnivačima Francuske komunističke stranke. Pošto je 1923. prognan iz Francuske, odlazi u Moskvu, pa 1924. u Kinu gdje je u Kantonu, okupivši vijetnamske političke izbjeglice, osnovao Savez revolucionarne mladeži Vijetnama. Nakon sukoba Kuomintanga s kineskim komunistima 1927. ponovno boravi u SSSR-u pa u Bruxellesu i Parizu odakle 1928. dolazi u Tajland kao predstavnik Kominterne. U Hong Kongu 1930. predsjeda osnivačkom skupu Komunističke partije (KP) Vijetnama te se, nakon što su ga francuske kolonijalne vlasti osudile na smrt u odsutnosti, vraća u Moskvu gdje ostaje do 1938. kada ponovno dolazi u Kinu. Početkom 1941. ilegalno dolazi u Vijetnam gdje je među osnivačima Viet-minha. Za ponovnog boravka u Kini, trupe Kuomintanga zatočile su ga 1942–43. Oslobođen uz pomoć kineskih komunista, vraća se u Vijetnam (tada, nakon mnogobrojnih konspirativnih imena, uzima ime Ho-Ši-Min), gdje u kolovozu 1945. vodi opći protujapanski ustanak te proglašava neovisnu Demokratsku Republiku Vijetnam kojoj postaje premijer (do 1955) i predsjednik (što je ostao do smrti). Tijekom 1945–46. pregovarao je o budućnosti Vijetnama s francuskim kolonijalnim vlastima (koje su vratile nadzor nad južnim dijelovima države), postigavši da se tijekom pregovora iz Vijetnama povuku snage Kuomintanga. Međutim, potkraj 1946. izbio je tzv. Indokineski rat u kojem su francuske snage pretrpjele poraz, pa je Francuska sporazumom u Ženevi (20. VII. 1954) priznala neovisnost Demokratske Republike Vijetnam (Sjeverni Vijetnam) koja tako stječe širu međunarodnu afirmaciju. Nastojeći uspostaviti nadzor nad cijelom državom i vjetnamsko ujedinjenje, potaknuo je južnovijetnamske komuniste (→ vietkong) na borbu u Južnom Vijetnamu šaljući im pomoć tzv. Ho-Ši-Minovim putem, što je dovelo do građanskog rata i vojne intervencije SAD-a (→ vijetnamski rat). U Sjevernom Vijetnamu je pod njegovim vodstvom uspostavljen jednostranački komunistički režim, eliminirani su politički protivnici, provedena radikalna zemljišna reforma i petogodišnji plan, koji je unatoč američkom bombardiranju razvio tešku industriju. Bio je i predsjednik Centralnoga komiteta KP Vijetnama od 1951. do smrti te generalni sekretar stranke 1956–60. Iako je nakon 1960. bio manje politički aktivan, zadržao je ključni utjecaj do smrti, ostavši ujedno simbolom nacije (pa i predmetom kulta ličnosti). Pisao je i poeziju na vijetnamskom, kineskom i francuskom. U njegovu je čast Saigon 1976. preimenovan u Ho-Ši-Min.
