Herak, Janko, hrvatski biofizičar (Brašljevica kraj Ozlja, 5. II. 1937). Diplomirao je 1960. i doktorirao fiziku 1967. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Radio je u Institutu Ruđer Bošković (1960–76) i bio redoviti profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu (1976–2005).
Na Institut Ruđer Bošković uveo je spektroskopsku metodu zasnovanu na elektronskoj paramagnetskoj rezonanciji (EPR) te je koautor patenta za EPR spektrometar radnoga područja 10 GHz (s Vladimirom Galogažom, 1973). Znanstvene rezultate ostvario je u području razumijevanja mehanizma radijacijskih oštećenja nukleinskih kiselina i u ulozi lipoproteina krvne plazme u procesima aterogeneze (stvaranja naslaga u stijenkama arterija). Objasnio je peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) potpomognutu alfa-tokoferolom postavivši kvantitativni kinetički model spore oksidacije LDL-a (2001).
Bio je prvi predsjednik Hrvatskoga biofizičkog društva (1980–82). Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Ruđer Bošković« (1973), Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2008) i Državne nagrade za znanost za životno djelo (2017). Autor je sveučilišnih udžbenika: Uvod u biofiziku (1973), Fizika: struktura, stanja i svojstva tvari (koautor Krešimir Adamić, 1981), Fizika: osnove za kemijski i biokemijski studij (1990) i Osnove kemijske fizike (2001).
