graditeljstvo, narodno (nazivano i pučko, seljačko graditeljstvo, odn. tradicijska, folklorna ili ruralna arhitektura), skupni pojam za umijeće gradnje i građevine podignute izvan gradskih sredina, nastale za potrebe socijalno i obrazovno nižih društvenih slojeva; suprotan je pojmu tzv. visoke, odnosno stilske arhitekture. U povijesti arhitekture i povijesti umjetnosti gotovo zanemareno ili tek rubno obrađeno, u većoj je mjeri predmet zanimanja etnologije, koja proučava graditeljsko oblikovanje, povezanost građevina s tipom tradicijskoga privređivanja, obilježja unutarnjeg uređenja te tipično ponašanje ljudi u stambenoj i izgrađenoj sredini. Seoski su se graditelji služili prirodnim materijalima za gradnju (drvo, kamen, ilovača, slama, trska), a pri izboru lokacije uzimali su u obzir klimatske osobitosti, reljef, hidrološke prilike i sl. Rezultat je očigledna prilagođenost građevina okolišu, pa su seoska naselja i nastambe pridonosile osebujnosti pojedinih prostora. I u Hrvatskoj su bile specifični izražaj regionalne raznolikosti.
U primorskom dijelu Hrvatske gradilo se od kamena, obrađena (klesana) i vezana žbukom ili neobrađena i slagana u suho (za staje, ograde i sl.). Krovovi blagih kosina, dvostrešni, pokriveni su kalanim, vapnenačkim pločama ili valjkastim crijepom (kupe kanalice). Prevladavale su uske, visoke kuće: u prizemlju je spremište (konoba); vanjske kamene stube vode na kat. Uz ulazno pročelje redovito je kamena terasa (→ balatura), koja je, položena na prizemni kameni luk, tipični graditeljski element jadranske kuće. Na katu su soba i kuhinja ili pak je, češće, kuhinja smještena u potkrovlje. Središnje mjesto u kuhinji zauzimalo je povišeno ognjište (komin) s napom za odvod dima, povezanom s dimnjakom. Kruništa dimnjaka bila su najrazličitijih oblika. U jadranskom zaobalju prevladavala je prizemnica s kuhinjom (ognjenica) i sobom (kuća). Okućnica je redovito bila malena, većinom neograđena, osim u istarskim selima, gdje su uz ograde dominirala istaknuta kamena vrata, portuni. Staje za stoku bile su manje jednoprostorne zgrade od suhozida s krovnim pokrivačem od slame, trske ili granja. Zajednički objekt cijeloga sela bila je uljara, s mlinom za mljevenje maslina, tijeskom i ostalim napravama za dobivanje ulja. Iako se žito mljelo većinom na kućnim ručnim mlinovima, u nekim su obalnim mjestima u prošlosti postojale i vjetrenjače. Na udaljenim poljima gradila su se skloništa: jednostavne zgrade u suhozidu s krovom od nabacana granja (poljska kućica, sinica) ili kružne s tzv. nepravom kupolom (→ bunja). Opskrba vodom rješavala se i skupljanjem kišnice u cisternama, kojima se skladno isklesana kamena grla često nalaze na kućnoj terasi. Sela, primarno smještena uz uvale, rubove kraških polja i vrtača, pretežno su zbijena, s kućama prislonjenima jednom uz drugu i uskim popločanim ulicama. Obradive površine oko sela, opasane ogradama od naslagana kamenja (→ gromače), bile su tipična oznaka primorskih krajolika.
U gorskoj i središnjoj Hrvatskoj prevladavala je drvena građa, često u kombinaciji s kamenom (u temeljnom ili prizemnom dijelu). Zidovi su bili građeni od vodoravno složenih tesanih ili piljenih greda (rijetko oblica ili poluoblica), s različito udešenim usjecima za njihovo čvrsto spajanje na uglovima, ili pak od kombinirane konstrukcije vodoravnih i u razmacima postavljenih uspravnih greda. Strmiji krovovi s četiri jednake strehe (Lika) ili, češće, sa smanjenim trokutastim zabatnim strehama (poluskošeni) bili su pokriveni slamom, poslije pločastim crijepom, a katkada i tesanim daščicama – šindrom. Prizemnice su imale trodijelni tlocrt: u sredini je bila kuhinja s poluotvorenim ognjištem, koje se nastavljalo u sobnu peć, građenu od pećnjaka. S jedne strane kuhinje bila je veća soba (hiža), a s druge strane manja (hižica), koja je mogla biti i ostava. Ako je kuća na kosu terenu, donji je dio podzidan kamenom pa se tu dobiva podrumska prostorija za spremište, gdjegdje i za staju, dok je gornji dio kuće s jedne ili s dviju strana opasan trijemom. U kućama Gorskoga kotara uobičajeni trodijelni tlocrt katnoga stambenog dijela podijeljen je u dva trakta, pa obuhvaća pet do šest prostorija: predsoblje, kuhinju s ostavom te dvije do tri sobe. Poseban tip nastambi prevladavao je u poplavnim područjima uz veće rijeke, gdje su kuće stajale na drvenim ili od opeka građenim stupovima, tzv. sohama. Od tih su sošnica vjerojatno nastale skladne katne kuće, građene u Pokuplju, Turopolju, Posavini, zapadnoj Slavoniji (→ brvnara; čardak). Oko kuća bila su prostrana, katkad i ograđena dvorišta s objektima gospodarske namjene: stajama za stoku, štagljevima, spremištima za kukuruz u klipu, sagrađenima od ljeskova pruća, sušnicama za sušenje lana, konoplje i voća. Ako se radilo o prebivalištu mnogočlane proširene obitelji, na dvorištu su se redale i pomoćne stambene zgrade, jednoprostorne komore za noćivanje pojedinoga bračnog para. Na potocima u blizini sela stajale su drvene vodenice za mljevenje žita, a u vinogradima kolibe (klijeti). U gorskim i brežuljkastim predjelima sela su uglavnom bila raštrkana, sastavljena od nekoliko odvojenih zaselaka, dok su u ravničarskim krajevima bila zbijena, s okućnicama pretežno smještenima uz put ili uz rijeku.
Na sjeveru i istoku Hrvatske zidovi kuća građeni su od zemlje: nabojem, domaćom nepečenom ciglom (→ ćerpič) ili pravom pečenom opekom. Udomaćena je i kanatna gradnja zidova: osnovna konstrukcija od vodoravnih, uspravnih i kosih greda ispunjena je pleterom, tesanicama ili opekom; sve se premazivalo mješavinom zemlje i pljeve te zatim obijelilo. Kuće su prizemnice, većinom s dvostrešnim krovom od slame ili trske, poslije od pločastoga crijepa, s trijemom duž dvorišnoga pročelja. Pretežno su užom stranom bile okrenute ulici. Po Slavoniji i Baranji uobičajene su duge, jednokrovne zgrade, gdje se na glavnu stambenu kuću nastavljaju i stambene prostorije za uže obitelji, s posebnim ulazima iz trijema (kućari, kiljeri), kao i ostale gospodarske prostorije: spremišta, staje, pecare za rakiju i sl. Na uskom, dugačkom dvorištu dominirao je bunar s đermom te dekorativno urešen drveni ambar za žito. Mlinove je pokretala stoka, pa su to bile veće zgrade kružna tlocrta i stožasta krova (suvare). Sela su u ravničarskim krajevima najčešće zbijena, s pravilnim okućnicama poredanima uz ulicu (šor). Dvorišta su prema ulici ograđena drvenom ogradom (taraba) s malim vratima za pješake i velikima za kola. Izvan naselja nalaze se posebni gospodarski pogoni, salaši, stanovi, sa zgradama za stanovanje i nastambama za stoku.
Tijekom XX. st. i u hrvatskim se selima postupno napuštala gradnja prirodnim materijalom, drvenim tehnikama i tradicijskim oblikovanjem. Pojedini vrjedniji primjerci ili sklopovi narodnoga graditeljstva zaštićuju se kao spomenici kulture in situ ili prenose u etnoparkove.
