fotografija (foto- + -grafija), postupak dobivanja trajne slike objekta djelovanjem elektromagnetskoga zračenja (najčešće svjetlosti, tj. vidljivog dijela spektra) na fotoosjetljivu podlogu; također i pojedinačna slika dobivena tim postupkom. Svjetlost odražena od realnog objekta projicira se na fotoosjetljivu podlogu optičkim sustavom, najčešće objektivom kamere ili fotografskog aparata (→ kamera), i uzrokuje na njoj promjene koje su kod klasičnih fotografskih postupaka fotokemijske, a kod digitalne fotografije fotoelektrične naravi. Naziv fotografija prvi je upotrijebio britanski znanstvenik J. F. W. Herschel 1839.
Fotografski postupci
Većina se klasičnih fotografskih postupaka osniva na izrazitim fotolitičkim svojstvima srebrnih soli. Među njima je temeljni, a ujedno i najstariji, negativsko-pozitivski postupak. Njime se dobivaju ne samo crno-bijele već i fotografije u boji, a može ih se izraditi na papiru ili na prozirnom filmu (dijapozitivi). U manjoj se mjeri primjenjuju i drugi postupci sa srebrnim solima, npr. preobratni postupci za izradbu dijapozitiva ili instantnih fotografija, te nekonvencionalni postupci za fotokopiranje (diazo-postupak, elektrofotografija–kserografija). Usporedno s elektroničkom obradbom informacija u posljednje se doba razvija i digitalna fotografija, koja je u nekim područjima primjene postala punopravna klasičnim postupcima.
Crno-bijela fotografija
Negativsko-pozitivski se postupak osniva na osvjetljavanju (eksponiranju) sloja fotografske emulzije nanesene na fotografski film ili ploču. Taj je fotoosjetljivi sloj suspenzija vrlo sitnih kristalića srebrnih halogenida (uglavnom srebrnog bromida) u želatini. Na osvijetljenim mjestima sloja zbiva se fotokemijska reakcija, i to raspad (fotoliza) srebrnih halogenida (redukcija srebrnih iona u atome) i izlučivanje crnih zrnaca elementarnog srebra. Njihova je gustoća razmjerna intenzitetu svjetlosti, ali nedovoljna da bi slika postala vidljivom. Stoga se takva latentna slika treba naknadnom kemijskom obradbom (razvijanjem i fiksiranjem) pretvoriti u vidljivu sliku, stabilnu na svjetlost. Razvijanjem uz pomoć razvijača nastavlja se raspad i redukcija srebrnih halogenida, sve dok slika ne dosegne željenu zacrnjenost. Tada se proces prekida neutralizacijom i ispiranjem razvijača, a fiksiranjem, tj. uklanjanjem neraspadnutoga srebrnog halogenida fiksirom (natrijev ili amonijev tiosulfat), osigurava se postojanost slike. Tako dobivena slika naziva se negativ, jer na njemu tamni (neprozirni) dijelovi odgovaraju svijetlim dijelovima fotografiranog predmeta i obrnuto. Realna slika, pozitiv, dobiva se ponavljanjem postupka, odnosno kontaktnim kopiranjem ili projekcijskim povećavanjem negativa i kopiranjem na fotografski papir te ponovnim razvijanjem i fiksiranjem. Mogućnost izradbe neograničenog broja kopija istoga pozitiva velika je prednost tog postupka.
Pozitiv se može dobiti i kao prozirna slika (dijapozitiv) izravno na filmu posebnom obradbom (osvijetljena se zrnca kemijski uklanjaju, a reeksponiranjem se aktiviraju neosvijetljena zrnca srebrnih halogenida).
Fotografija u boji
Fotografija u boji
dobiva se upotrebom fotografskog materijala na kojem je emulzija građena troslojno: jedan je sloj osjetljiv na plavi dio spektra, drugi na zeleni, a treći na crveni. Negativsko-pozitivskim postupkom, nakon kemijske obradbe filma, dobiva se prozirni negativ u komplementarnim bojama, tj. plava boja reproducirana je žuto, zelena purpurno, a crvena modrozeleno. Projiciranjem negativa na fotografski papir kroz sustav filtara, na temelju suptraktivne sinteze boja, dobiva se pozitiv s realnim zapisom boja. Tijekom izradbe fotografija u boji nije moguće kreativno intervenirati (za razliku od crno-bijeloga negativsko-pozitivskog postupka) pa se one najčešće izrađuju automatski.
Kao posebna vrsta izdvaja se fotografija u kojoj se cijeli proces odvija unutar fotografskog aparata (poznat pod nazivom Polaroid) u vrlo kratkom vremenu. Temelj je postupka poseban fotografski materijal s odvojenim slojevima koji su impregnirani kemikalijama potrebnima za izradbu negativa, odnosno pozitiva. Obradba eksponiranoga fotografskog materijala pokreće se njegovim prolaskom kroz sustav valjaka unutar aparata, čime se slojevi i kemikalije dovode u tijesan dodir. Nedostatak je postupka slabija kvaliteta slike i nemogućnost izradbe kopija.
Digitalna fotografija
Digitalna fotografija
ostvaruje trajni zapis optičke slike njezinom digitalizacijom, odnosno pretvorbom u skup električnih impulsa koji se pohranjuju na prikladnome mediju. Snima se digitalnim fotografskim aparatom u kojem ulogu filma preuzima senzor CCD (engl. Charge Coupled Device) na koji se projicira svjetlost odražena od objekta. To je mikroelektronički sklop s gusto raspoređenim fotoelektričnim elementima, koji na pobudu svjetlom odgovaraju informacijom o njegovu intenzitetu i boji. Slika se pritom razlaže na raster točaka (prema engl. piksel), a o njihovoj gustoći ovisi kvaliteta zapisa slike u memorijskoj jedinici fotografskog aparata. Jednom zabilježena slika može se učitati u računalo, obraditi odgovarajućim programom te prenijeti na papir, čime se postiže ekvivalent klasičnim fotografskim postupcima. Osnovna je prednost digitalne fotografije neposredno dobivanje digitalnog zapisa slike, čime je omogućena primjena svih mogućnosti računalne obradbe, pa se slika, osim navedenoga, može prikazati na zaslonu računala ili televizora, projicirati na zaslon digitalnim projektorom, poslati elektroničkom poštom i dr. Moguća je i kombinacija digitalnog i klasičnog postupka, gdje se fotografija izrađena klasičnim postupkom digitalizira i zatim računalno obrađuje.
Fotografski materijal
Prema vrsti nosača fotoosjetljivog sloja razlikuju se staklene ploče, film (od celuloznog triacetata ili poliestera) i papiri. Staklene ploče služe samo za specijalne namjene. Već prema fotografskom aparatu upotrebljavaju se filmovi različitih formata: vrlo mali format (npr. 8 mm × 11 mm ili 12 mm × 17 mm), uski film (24 mm × 36 mm), srednji format (širina 4 ili 6 cm) ili plan-filmovi (film za svaku pojedinačnu sliku). Kod filmova APS (engl. Advanced Photo System) moguće je za svaku snimku odabrati jedan od tri ponuđena formata (osnovni je 17 mm × 30 mm), uz kodno bilježenje podataka o uvjetima snimanja. Profesionalno se danas najviše upotrebljavaju uski film i srednji format, a za amaterske potrebe uski film i film APS. Izbor filma ovisi i o svjetlosnim uvjetima, pa tako postoji niskoosjetljivi (do ISO 64/19°), srednjoosjetljivi (od ISO 64/19° do 200/24°) i visokoosjetljivi (više od ISO 200/24°) film. Oznaka osjetljivosti ISO (International Standards Organization) pokazuje osjetljivost izraženu kao omjer prijašnjih standarda ASA i DIN (ASA, American Standards Organization; DIN, Deutsche Industrie Norm). Povećanjem osjetljivosti naglašava se i zrnata struktura slike, a smanjuje sposobnost razlučivanja (rezolucija). Fotografski materijali razlikuju se i po spektralnoj osjetljivosti. Srebrni halogenidi osjetljivi su uglavnom na modri dio vidljivog spektra. Da bi mu se proširilo spektralno područje osjetljivosti, u emulziju se dodaju senzibilizatori. Fotografski materijal senzibiliziran do žutozelenog područja naziva se ortokromatskim, a senzibiliziran i do crvenog područja, tj. praktički u cijelome vidljivom spektru, naziva se pankromatskim. Za posebne namjene materijal može biti senzibiliziran za pojedina spektralna područja (infracrveno, ultraljubičasto, rendgensko, gama-zračenje). Fotografski papiri različite su debljine i površinske strukture. Kontrastnost fotografije i broj reproduciranih tonova bitno ovise o gradaciji (tzv. tvrdoći) fotografskih materijala.
Fotografiranje
Bez obzira na vrstu fotografskog postupka, kreativne i tehničke karakteristike fotografije u prvom se redu određuju snimanjem. Prilikom snimanja fotograf određuje kadar, plan, rakurs i perspektivu fotografije odabirom objektiva (vidnoga kuta), položajem fotografskog aparata u odnosu na objekt, izoštravanjem te određivanjem elemenata ekspozicije. Elementi su ekspozicije otvor objektiva (čime se definira i dubinska oštrina) i vrijeme eksponiranja.
Tehničke i kreativne mogućnosti fotografije dodatno se mogu proširiti primjenom posebnih fotografskih tehnika pri snimanju (npr. filtri, posebni objektivi), pri laboratorijskoj izradbi (npr. solarizacija – slika na granici negativa i pozitiva, bareljef – efekt plitkog reljefa, fotografika – fotografija svedena na crtež i sl.) ili na gotovoj fotografiji (retuš, zračni kist, montaža, toniranje i sl.). Neke fotografske tehnike, npr. fotografija svijetlih tonova i tamnih tonova (engl. high key, low key), podrazumijevaju poseban postupak u svim fazama izradbe fotografije. Većina efekata koji se postižu posebnim fotografskim tehnikama mogu se postići i računalnom obradbom digitalne ili naknadno digitalizirane fotografije.
Povijesni razvoj
Već je Aristotel oko 350. pr. Kr. opisao pojavu slike na bijelom zidu zamračene prostorije ako se nasuprot zidu nalazio mali otvor za svjetlost. Leonardo da Vinci je oko 1500. prema takvoj ideji projektirao prijenosnu kutiju – camera obscura (tamna komora). Ona je bitno usavršena u XVI. st. povećanjem otvora za svjetlost te umetanjem sabirne leće – objektiva, čime se zadržala oštrina slike na mutnom staklu nasuprot otvoru. Kada je 1816. Nicéphore Niépce na mjesto mutnog stakla stavio fotoosjetljiv materijal, nastao je prvi aparat za fotografiranje, na principu kojega rade današnji aparati. Nakon osvjetljavanja metalne pločice oslojene asfaltnim slojem i razvijanja u petroleju, Niépce je 1826. dobio prvu uspješnu fotografiju. Postupak je usavršio L. J. Daguerre upotrebom metalne pločice oslojene srebrnim jodidom, koja se nakon osvjetljavanja razvijala živinim parama (dagerotipija, patent 1839). W. F. H. Talbot patentirao je 1841. postupak pod nazivom kalotipija, poslije nazvan talbotipija. U osnovi nepromijenjen, taj se postupak i danas rabi (crno-bijeli negativsko-pozitivski postupak). Tvrtka Sony predstavila je 1981. prvi digitalni fotografski aparat »Mavica« i otada se digitalna fotografija intenzivno razvija.
Primjena
Fotografija ima danas svestranu primjenu kao dominantna ilustracijska tehnika, osnova filma i posebna umjetnička vrsta. Amaterska fotografija najčešći je oblik amaterskoga likovnog izražavanja i slikovnog bilježenja događaja. Potrebe pojedinih područja bitno su utjecale na tehnički, ali i kreativni razvoj fotografije, što je bilo usko vezano uz profesionalnu fotografiju (novinska, modna, športska, reklamna, propagandna fotografija). Tehnička fotografija primjenjuje se u znanosti, tehnici, medicini, kriminalistici i sl., a nerijetko se služi posebnim postupcima (snimanje infracrvenim i ultraljubičastim zračenjem, radiografija, holografija, fotogrametrija, fotomikrografija i sl.). Reprodukcijska fotografija osnova je postupcima obradbe slikovnih informacija u grafičkoj pripremi tiska.
Umjetnička fotografija
Kao umjetnička vrsta prihvaćena je potkraj XIX. st., kada uz primjenu novih tehničkih postupaka snimatelj unosi vlastitu izražajnost. Francuski fotografi Felix Tournachon, poznatiji pod pseudonimom Nadar (1820–1910), i Étienne Carjat (1828–1906) te engleska fotografkinja Julia Margaret Cameron (1815–79) pioniri su portretne fotografije, a ratne Roger Fenton (1819–69) i Timothy O’Sullivan (1892–1916). Autorske interpretacije stvarnosti rade američki fotografi Alfred Stieglitz (1864–1946) i Edward Steichen (1879–1973) te Francuz Eugène Atget (1857–1927). Novo poglavlje u razvoju fotografije započelo je nakon I. svjetskog rata eksperimentima iz kruga Dade, nadrealista (Man Ray, 1890–1976) i Bauhausa (László Moholy-Nagy, 1895–1946); otada se fotografija nadahnjuje apstraktnim slikarstvom i estetikom tzv. nove stvarnosti, a i sama utječe na mnoge suvremene slikare od pop-arta (Andy Warhol, 1930–87) preko konceptualizma, land-arta i body-arta, a sve veća međuzavisnost likovne umjetnosti i fotografije kulminira u pokretu slikarskog fotorealizma. Početkom XX. st. američki časopisi uvode fotoreportažnu ili life-fotografiju kao važan čimbenik novinarstva (Jacob Riis, 1849–1914., i Lewis Wickes Hine, 1874–1940), a poglavito tijekom New Deala socijalno angažiranu fotografiju (Dorothea Lange, 1895–1965., i Walker Evans, 1903–75). Potresne fotografije iz španjolskog i II. svjetskog rata snimali su Henri Cartier-Bresson (1908–2004), Robert Capa (1913–54) i Werner Bischof (1916–54), poslije okupljeni u agenciji Magnum.
Početci fotografije u Hrvatskoj vezuju se uz postupak dagerotipije (izumljene 1839) i uz imena Zagrepčanina Demetrija Novakovića (učenika samog izumitelja L. J. Daguerrea) i Dubrovčanâ Antuna Drobca (1810–82) i Josipa Betondića (1815–64). Među pionirima su fotografije grof Juraj Drašković (1804–89), prvi poznati fotoamater u Hrvatskoj i autor prvoga grupnog portreta i žanr-prizora u povijesti hrvatske fotografije, te franjevac Dragutin Parčić (1832–1902), koji je eksperimentirao na gotovo svim tada poznatim područjima fotografije, sve do snimanja teleskopom i mikroskopom. Razvoj i jačanje građanstva od sredinom XIX. st. potiču osnivanje stalnih fotoatelijera; u Zagrebu prve atelijere otvaraju slikari Franjo Pommer (1818–76), autor albuma 15 fotografija hrvatskih književnika, i Julius Hühn (1830–96), koji je uz portrete radio i vedute gradova. Istaknuti su fotografi i Ivan Standl (1832–97), autor prve fotomonografije »Fotografičke slike iz Hrvatske« iz 1870., i Tomaso Burato (1840–1910), snimatelj triju albuma s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra. Do kraja XIX. st. u cijeloj Hrvatskoj registrirano je 180 fotografskih atelijera, a unatoč širenju i tehničkom usavršavanju medija (otkriće suhe ploče, smotanog filma i priručnih fotoaparata) opada vrsnoća profesionalne fotografije. Iznimke čine portreti zagrebačkih atelijera braće Gj. i I. Varga i Rudolfa Mosingera (1865–1918), koji je 1898. utemeljio Prvi hrvatski fotografski artistički zavod, a godinu poslije i Svjetlotiskarski zavod. Fotografi amateri udružuju se u klubove (prvi u Zagrebu Klub amatera fotografa 1892) radi promicanja fotografije kao oblika umjetničkoga izražavanja. Karlo Drašković (1873–1900) snima prvu moment-fotografiju »Skok« 1895; P. Salcher 1896. prvu rendgengrafiju, nepun mjesec dana nakon izuma rendgena. God. 1909. Juraj Božičević izdaje »Uputu o fotografiji«, prvi priručnik na hrvatskom jeziku; 1914. počinje izlaziti »Ilustrovani list«, prvi tjednik sa sistematskom fotoreportažom. Od 1920-ih avangardnu estetiku prihvaća Franjo Mosinger (1899–1956), a studentica Bauhausa Ivana Meller-Tomljenović (1906–88) radi fotomontaže (»Diktatura kralja Aleksandra«, 1930). Oko 1930-ih oblikuje se osebujna poetika tzv. zagrebačke škole umjetničke fotografije – Marijan Szabo (1913–67) i glavni nosilac socijalnog smjera u hrvatskoj fotografiji Tošo Dabac (1907–70), čiji ciklus »Ljudi s ulice« (1932–37) postiže međunarodni uspjeh. Ratna razaranja i obnovu zemlje nakon II. svjetskog rata dokumentirali su Ante Roca (1905–89) i Milan Pavić (1914–86). Pedesete godine XX. st. obilježene su ponovno djelatnošću Toše Dabca, autora ponajboljih portretnih fotografija kao i krajolika i kulturnih spomenika. Oto Hohnjec (1920–62) prvi je izložio kolor-fotografiju; Mladen Grčević (1918–2011) uvodi novi žanr, tzv. life-fotografiju, a Đuro Griesbach (1911–99), Vilko Zuber (1915–96) i dr. odražavaju intimističku tradiciju i izdvajaju se, pod utjecajem programa grupe »EXAT 51«, estetikom čistoga likovnog motiva. Promjena u pristupu krajoliku uočava se u radu braće Ante (1918–2004) i Zvonimira Brkana (1920–79), zanimanje za detalj i strukturu – mikrofotografiju u radu Zlatka Zrneca (1923–92) i makrofotografiju u radu Mitje Komana (1935–2002), braće Nina (1933–2012) i Josipa (1934–2006) Vranića te za fotografizam u onome Joze Ćetkovića (1940–86). Autorske domete u snimanju umjetničkih djela, poglavito arhitekture i dizajna te spomenika, dosežu Nenad Gattin (1930–88), Nedeljko Čaće (1932–89), Krešimir Tadić (1934–97), u novije doba Damir Fabijanić (1955) i Marin Topić (1956). Psihološka se motivacija prepoznaje u djelima Branka Balića (1930–76), Marije Braut (1929–2015), Milice Borojević (1938–90). Sedamdesetih god. XX. st. inovacije u fotografiji unose Josip Klarica (1946–2020), Mio Vesović (1953), Fedor Vučemilović (1956), a prodiru i novi umjetnički nazori – od hiperrealističkih do konceptualističke pojavnosti – Željko Borčić (1942–2015), Željko Jerman (1949–2006) i Vladimir Gudac (1951). Doradba fotografije privlači Petra Dabca (1942–2022), Nadu Orel (1939) i dr., a neoromantizam istražuje Zlata Vucelić (1942). Fotografijom se često služi i tzv. nova umjetnička praksa – Sanja Iveković (1949), Dalibor Martinis (1947) i Slobodan Braco Dimitrijević (1948). Krajem XX. st. najmlađa generacija ponovno otkriva portret, katkad reestetiziran, a služi se i postmodernističkim postupcima uz računalnu podršku – Sandro Đukić (1964), Damir Hoyka (1967), autorski tandem Sanja Bachrach-Krištofić (1967) i Mario Krištofić (1967) i dr. Prepoznatljivu autorsku interpretaciju u području modne fotografije dali su Stefan Lupino (1952) i Boris Berc (1960). Dokumentarnom fotografijom iz Domovinskog rata ističu se Antun Maračić (1950), Zoran Filipović (1959) i dr.
