Aleksandar II., ruski car od 1855 (Moskva, 29. IV. 1818 – Sankt Peterburg, 13. III. 1881). Naslijedio oca Nikolu I. za Krimskoga rata (1853–56), koji je razotkrio unutrašnju slabost Rusije. Proveo je radikalne demokratske reforme: ukinuo kmetstvo (1861), reformirao sudove, gubernijama i gradovima dao ograničenu samoupravu (1864), reorganizirao vojsku (1874), otvorio velik broj škola itd. Dao je izgraditi željezničku mrežu te SAD-u prodao Aljasku (1867). Nakon gušenja ustanka Poljaka (1863) uz pomoć Njemačke djelomice je vodio reakcionarnu politiku. Za Rusiju povoljan Sanstefanski mir (1878) nakon rata s Turskom promijenjen je pod pritiskom europskih sila na Berlinskome kongresu (1878) na štetu Rusije. Godine 1872. Aleksandar je s njemačkim carem Vilimom II. i austrijskim carem Franjom Josipom I. sklopio Trocarski savez. Za njegova vladanja Rusija se proširila u područjima Kaspijskoga mora, Kavkaza (1859) i središnje Azije (zauzeće Taškenta 1865., Buhare i Samarkanda 1868). Sve to vrijeme u zemlji je jačalo djelovanje populističkih revolucionara (narodniki) protiv carističkoga despotizma. Aleksandra II. je, nakon nekoliko neuspješnih atentata, ubio I. Hryniewiecki, član organizacije Narodna volja.