Dewey [dju:'i], John, američki filozof (Burlington, 20. X. 1859 – New York, 1. VI. 1952). Najprije je predavao na sveučilištima u Michiganu i Minnesoti, od 1894. u Chicagu, a od 1904. do umirovljenja 1930. na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Razvio je sustavnu filozofiju pragmatizma, tzv. instrumentalizam, u kojoj je obuhvatio glavne probleme logike, epistemologije, metafizike, etike i estetike. U svojim radovima iz epistemologije (npr. Iskustvo i priroda – Experience and Nature, 1925; Traganje za izvjesnošću – The Quest for Certainty, 1929) zastupa nauk o međudjelovanju između subjekta i okoline, a znanje određuje u instrumentalnom smislu, kao ono što rukovodi tom interakcijom. Vrlo je rano počeo raditi na razvijanju nove teorije istraživanja, koju je nazvao instrumentalnom, odn. eksperimentalnom logikom. Glavno je djelo iz toga područja knjiga Logika: teorija istraživanja (Logic: The Theory of Inquiry, 1938), u kojoj istraživanje definira kao kontrolirano transformiranje neodređene situacije u situaciju koja je dovoljno određena da elemente izvorne situacije preokrene u jedinstvenu cjelinu. Posebno je važan po svojoj filozofiji odgoja, koja je najpotpunije razvijena u knjizi Škola i društvo (The School and Society, 1899). Naglašava jedinstvo moralnog i odgojnoga procesa te smatra da obrazovni proces nije tek priprema za život, nego život sam; zato škola treba u pojednostavnjenom obliku reproducirati društveni život. Ostala važnija djela: Ljudska narav i ponašanje (Human Nature and Conduct, 1922), Umjetnost kao iskustvo (Art as Experience, 1934).
