Mažuranić, Antun, hrvatski jezikoslovac (Novi Vinodolski, 13. VI. 1805 – Zagreb, 18. XII. 1888). Srednjoškolski profesor u Zagrebu i Rijeci, istaknuti preporoditelj i jezični kodifikator te suradnik i urednik Danice ilirske. Školski su mu udžbenici Temelji ilirskoga i latinskoga jezika (1839., 1842) i Slovnica hèrvatska (1859., 18694). S bratom Ivanom objavio rječnik uz izdanje Gundulićeva Osmana (1844), a s V. Babukićem od slova O radio na Ilirsko-němačko-talianskom malom rěčniku Josipa Drobnića (1846–49). U slovnici i u radu O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah (1860) dao znanstveno utemeljene zaključke o odnosu čakavske i štokavske te čakavske i ruske akcentuacije. Normirao dvoglasni odraz dugoga jata. Priredio više kritičkih izdanja, a uz Zakon vinodolski (1843) objavio opis novljanskoga govora i rječnik. Mažuranić je postavio temelje hrvatskoj modernoj akcentologiji, dijalektologiji i tekstologiji.
