Magaš, Boris

Magaš, Boris, hrvatski arhitekt i teoretičar arhitekture (Karlovac, 22. VIII. 1930Rijeka, 24. X. 2013). Diplomirao arhitekturu 1955. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (Mladen Kauzlarić), gdje je od 1956. bio asistent. U Rijeci od 1967. zaposlen u birou Interinžinjering, od 1969. u Građevno-projektnom zavodu te od 1974. na Fakultetu graditeljskih znanosti (od 1974. izvanredni, a od 1980. redoviti profesor). Godine 1977. doktorirao na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu, gdje je od 1983. redoviti profesor, od 1986. predstojnik katedre za povijest i teoriju arhitekture; 2001. dodijeljeno mu je počasno zvanje profesor emeritus. Realizirao je niz građevina jedinstvenog arhitektonskog rukopisa od kojih su neke antologijska djela hrvatske arhitekture. Već je 1958. projektirao prvo zapaženo djelo Muzej narodne revolucije BiH na Marin Dvoru u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH, s Edom Šmidihenom i Radovanom Horvatom, 1963. izvedba; nagrada »Viktor Kovačić« 1963), apstraktnu kompoziciju jednostavnih, čistih oblika, oslanjajući se na tada prevladavajući internacionalni stil. U doba intenzivne turističke izgradnje jadranske obale pridonio je razvoju turističke arhitekture suvremenim arhitektonskim interpretacijama regionalne tradicije i ambijentalnih vrijednosti u turističkim ljetovalištima Solaris kraj Šibenika (realizirao samo I. etapu, hotele »Jure« i »Niko« 1967–68; Savezna nagrada »Borbe« 1968) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1970), u kojem je anticipirao postmodernizam. Potom je podigao dječji vrtić na zagrebačkom Mihaljevcu (1975; Republička nagrada »Borbe« 1975), ekspresivnu kompoziciju slobodnih oblika, naglašenu trokutastim krovovima, te znameniti stadion na splitskom Poljudu (1979; Savezna nagrada »Borbe« i Nagrada »Vladimir Nazor« 1979. te Velika nagrada Zagrebačkoga salona 1980), građen za Mediteranske igre u Splitu 1979., a koji odlikuje koncepcijska jednostavnost pročišćena školjkastog oblika i ambijentalna promišljenost. Zapaženi su i dječji vrtići u Trnskom i Knežiji u Zagrebu (oba 1975), Pravni fakultet u Rijeci (1980., s Olgom Magaš), racionalnih oblika, kompleksi samostana i crkava Sv. Nikola Tavelić na riječkom Turniću (1981–88) i Bl. Augustin Kažotić na zagrebačkoj Volovčici (1995–2004), u slobodnim oblicima, te natječajni projekti za Narodno kazalište u Zenici (1962., s Vladimirom Turinom) i Fakultet graditeljskih znanosti u Rijeci (1978. i 1979., s O. Magaš) i dr. Objavljivao je u stručnoj periodici tekstove o različitim arhitektonskim temama, od arhitekture kazališta, dječjih vrtića, turističke i sportske arhitekture do problema suvremene sakralne arhitekture (izbor sakupljen u knjizi Misli o arhitekturi, 2014). U njima je nerijetko kritizirao modernizam u arhitekturi, ali i ograđivao se od ekstrema postmoderne. Napisao je kapitalnu knjigu Arhitektura: pristup arhitektonskom djelu (2012), u kojoj je iznio kritičku povijest svjetske arhitekture te svoja teorijska i projektantska promišljanja. Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 1991. i »Viktor Kovačić« 1993. te Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu 1997.

Citiranje:
Magaš, Boris. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 6. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37977>.