bidermajer (njem. Biedermeier i Bidermaier).
1. Stilsko razdoblje u srednjoeuropskoj umjetnosti približno između 1815. i 1848. Naziv potječe od pseudonima (Gottlieb) Biedermaier autora ciklusa pjesama L. Eichrodta Biedermaiers Liederlust (u satiričkomu münchenskom listu Fliegende Blätter, 1850), a simbol je dobroćudna, ograničena malograđanina, političkog filistra i pokorna podanika. U opreci prema raskošnim oblicima Napoleonova doba (stil ampire), bidermajer je stil skromnoga građanskog ambijenta. Nadovezuje se na engleske klasicističke oblike s kraja XVIII. st. i na francuski stil iz doba vladavine Luja Filipa. Bidermajer je svoj pravi izraz i primjenu našao u umjetničkom obrtu: pokućstvu, porculanu, tkaninama i dr. Bidermajersko je pokućstvo jednostavno, mirnih površina i linija, solidno izrađeno. Uz klasicističke javljaju se i posebni oblici namještaja: stolić za kartanje, šivanje i dr. Za presvlake na pokućstvu upotrebljavaju se svijetle tkanine, prugaste i urešene cvjetićima, sitnim vijencima i girlandama. Naziv bidermajer udomaćio se kod nas u drugoj polovici XIX. st., a došao je preko Beča. Bidermajer se danas vezuje uz pojam uređenja stanova dekorativnim i upotrebnim predmetima starobečkog umjetničkog obrta (Alt-Wien).
U Hrvatskoj se, osim uvoza (iz Beča, Graza, Budimpešte i Linza te Njemačke), proizvode uporabni i dekorativni predmeti u staklanama u Osretku kraj Samobora, Zvečevu, Ivanovu Polju, Mrzloj Vodici, u manufakturama kamenine u Krapini i Zagrebu, te kožnih predmeta u Zagrebu. Poznate radionice pokućstva postojale su u Zagrebu (I. Kraft, oko 1824) i Varaždinu (A. Goger, oko 1834), a proizvodile su funkcionalne i udobne stolce i sofe presvučene pastelnim tkaninama (prugastim, s cvjetićima i girlandama), stoliće za šivaći pribor, intarzirane stolove, komode sa stupićima ili polustupićima, ormare s profiliranim završnim vijencima. U doba bidermajera bili su uobičajeni i rašireni predmeti od lijevana ili kovana željeza, svjetiljke, vrtne ograde. Za bogat interijer bidermajera karakteristične su teme: minijature i portreti, žanr-prizori te krajolici M. Stroya, J. Stagera, I. Zaschea i F. G. Walmüllera u Zagrebu, I. Simonettija, A. Manzonija i L. Buttija u Rijeci, F. Giffingera, H. Conrada v. Hötzendorfa u Osijeku, F. Pfalza u Vinkovcima, V. Karasa u Karlovcu i slikara vukovarskih krajolika u Vukovaru. Četrdesetih godina pojavljuje se dagerotipija (dagerotipisti u Zagrebu: N. Novaković, J. Strohberger, J. Hausbaum) pa fotografija zamjenjuje minijaturu.
U to doba u Zagrebu djeluju graditelji B. Felbinger (kuća Kordan, Mesnička 49, 1826), A. Brdarić (kuća Brdarić, Matoševa 3, 1839–40), A. Cragnolini (Hrvatsko zemaljsko kazalište, Markov trg/Ćirilometodska 5, 1833/34) i J. Either (kuća Kovačić, Radićeva 37/Kamenita 1, 1822). U modi su vrtovi uz građanske kuće (vrt biskupa M. Vrhovca u Vlaškoj ulici, 1822), parkovi i vrtna arhitektura (Maksimir, Južna i Sjeverna promenada u Zagrebu, te parkovi uz dvorce u Zagorju).
2. Spona između romantizma i realizma u njemačkoj i austrijskoj književnosti (oko 1825–48), osobito u noveli, romanu i lirici. Elementi bidermajera nalaze se u pisaca kao što su A. Stifter, F. Grillparzer, N. Lenau, E. Mörike. Značajke su toga smjera čeznutljivost, rezignacija, sentimentalnost i bijeg u prošlost. Velike strasti, demonski likovi, razorni postupci sustavno se izbjegavaju. Lirika toga tipa njeguje manje i zatvorenije oblike, ostajući u granicama poetskih minijatura, s opisima prirode i osobnih doživljaja. Zabavnu literaturu obilježavaju romani jeze, poučni povijesni romani, zatim mnogobrojni almanasi, konverzacijski priručnici, leksikoni bontona te spomenari i rodoslovlja.
