bibliometrija (biblio- + -metrija), metoda količinskog proučavanja prikaza znanja putem istraživanja svojstava i ponašanja bibliografskih zapisa neovisno o sadržaju znanstv. literature.
Nazivak bibliometrija razmjerno je nov i još nema jedinstveno značenje. Može značiti »primjenu matematičkih i statističkih metoda na knjige i sve ostale medije pisane komunikacije« i zamijeniti neprikladan naziv »statistička bibliografija«.
Zanimanje za bibliometriju povećalo se 1970-ih zbog novih spoznaja o potrebi razmjene znanja i racionalizacije dokumentacijskih službi. Bibliometrija je uvedena kao predmet na mnogim studijima knjižničarstva i informacijskih znanosti u svijetu.
Izvori su za bibliometrijsku analizu zabilježena znanja u prikupljenu i usustavljenu obliku kao što su bibliografije, katalozi, kazala, podatci sekundarnih informacijskih službi, odn. različite računalne baze podataka.
Bibliometrija se bitno razvila primjenom računala, koliko zbog stvaranja računalnih baza podataka, toliko i zbog upotrebe računala u izdvajanju potrebnih podataka, njihovu sređivanju na nove načine, te u statističkoj obradbi.
Već su odavno bile uočene pravilnosti u raspodjeli različitih tipova podataka, koje se prema autorima što su ih prvi opisali nazivaju zakonima s njihovim imenima. Lotkin zakon (1926) formulira raspodjelu autora koji objavljuju u nekoj disciplini s obzirom na njihovu produktivnost; Bradfordov zakon raspršenja (1934) odnosi se na raspodjele publikacija (obično časopisa) u nekom tematskom području, ili članaka u određenom skupu časopisa; Zipfov zakon (1935) izveden je iz raspodjele riječi u određenom skupu dokumenata, na temelju učestalosti njihova pojavljivanja. Zajednička je osobina svih bibliometrijskih raspodjela neravnomjernost (asimetričnost) s izraženom tendencijom da se podatci, neovisno o njihovu tipu, s jedne strane koncentriraju u malom broju analiziranih jedinica (npr. malen broj autora proizvodi velik broj radova, literatura iz jednog područja koncentrirana je u malom broju časopisa itd.), a s druge strane, raspršuju se tako da je uvijek velik broj jedinica s minimalnim prinosom. Opažanje toga fenomena dovelo je do pokušaja formuliranja jedinstvenoga teorijskog okvira za scienciometriju. Taj je pojam star koliko i bibliometrija, a uveden je (kao »naukometrija«) s tumačenjem da se »odnosi na one kvantitativne metode koje se bave analizom znanosti kada se znanost promatra kao informacijski proces«.
Po svojim utemeljenjima scienciometrija je samostalna znanstv. disciplina, ali su izvori i metode istraživanja u bibliometriji i scienciometriji vrlo slični, kadšto potpuno istovjetni.
